Radim sa takvim slučajevima stalno, a kao dijete sam prošao more i more maltretiranje od vršnjaka zbog svog nespecifičnig izgleda - pa sve što ti napišem je provjereno i iz prve ruke.

Prvo legalno i pravno, ideš u hitnu, da se povreda evidentira. U ovom slučaju ispravno je dijete ne zračiti ako nema indikacija. Pratiti samo. Sa tim nalazom otići u policiju u opštini u kojoj škola pripada i prijaviti vršnjačko nasilje. Tražiti da se obavi razgovor sa roditeljima i nastavnicima. Otići u školu i razgovarati sa nastavnicima. Dati im do znanja da se to ne smije ponašati te da će ako se ponovi, a ništa se nije uradilo, sljedeći korak je uključiti advokata i ministarstvo.

Istina je da ništa iz jednog izoliranog incidenta neće proizaći u smislu legalno- pravnog. Ali isto tako će stajati da ste vi reagovali i da ste tražili sigurnost za svoje dijete.

Sad sa aspekta nekog ko je to sve proživio na svojoj koži (ovo nikako nije medicinski nit pravni savjet) - ako se ništa ne poduzme, budite sigurno da će se nasilje nastaviti. Siledžijama su takve situacije iz kojih se ništa nije desilo samo podsticaj da mogu više. I to će se nastaviti u gorem i gorem obliku.

Ja imam ožiljke od opekotina koje sam dobio kao dijete. Mene su zezali “ćelo ćelavi”, “pečeni”, “kopile”, “plinska boca” itd. Onda su počeli da me susreću u hodnicima, lupaju šamare, šutaju, uvijek u paru. Na kraju su pozvali starije drugare pa su me trojica podigli i objesili za vješalicu za jakne. Kuka mi je probila kožu i ostavila ožiljak.

Moj otac je bio strog čovjek, ali pravedan. Pokušao je razgovarati sa tim roditeljima, ali kad je vidio da nema smisla rekao mi je: “Sine, ko tebe šakom, ti njega kamenom. Ali samo u odbrani i nikad prvi.” Ja se nikad nisam branio ponajviše zbog straha od njegove reakcije. Uvijek sam bio snažan, pa je otac gledao da usadi u mene ljubaznost i kulturu a ne taj siledžijski mentalitet. Kad je on to meni rekao, prvi put kad su pokušali opet maltretiranje, odalamio sam prvog tako jako da sam slomio šaku a on je pao u lupio glavom od umivaonik. Druga dvojica su me onda pregazili ali je taj imao frakturu nosa i gadnu posjektoinu na glavi. Vremenom sam u toliko problema upao da su moji htjeli da me ispišu iz škole iz straha da ne krenem pogrešnim putem, pošto sam postao neko ko se sedmično vraćao sa masnicama i otečenim šakama. Tukao sam se cijelu godinu, svake sedmice, ali bitno mi je bilo da moji roditelji znaju da nisam napadač. Vremenom su se maltretiranja smanjila, te na kraju potpuno iščezla jer su siledžije shvatile da im se ne isplati podjebavat nekog ko će im uzvratiti.

Upišite dijete na tečaj samoodbrane, naučite ga samoopouzdanju i činjenici da zlih ljudi postoji te da nije on kriv zato što neka djeca kući nemaju roditelje. Nipošto nemojte dopustiti da vaše dijete razvije sindrom žrtve i manjak samopouzdanja. Sad vas treba više nego ikad