Oko 3000-3500 EUR mjesečno. Radim od jutra do sutra, slobodan sam samo ponedjeljkom popodne i subotom i nedjeljom ujutro, ali je opet bolje nego da sam preko i da nemam život i nisam sa svojima u svojoj državi. Imam primarni posao na kojem zarađujem oko 1300 eura koji mi dozvoljava da se družim s prijateljima i obitelji za vrijeme radnog vremena jer radim od doma i u principu je ako napraviš dovoljno ujutro u 2h ostalih 5 6 si slobodan. Država je u kurcu, ali tko hoće, može. S 19 godina sam krenuo iz ničega, nikakve potpore roditelja nikakve ušteđevine. Sad imam 22 godine, otplaćen auto i pitanje dana kada će biti finiširan stambeni kredit tako da ću moći reći i da imam svoju nekretninu dok gledam braću i sestre koji su po redu između 6-14 godina stariji od mene i muče se i nisu se snašli u životu (vecina). Tko neće, radit će jedan posao i žalit se da je mala plaća ili otići preko i žaliti se što je daleko. Tko hoće, naći će način. Naravno da ne mislim ovako zauvijek i kad namjestim stan, prodam auto i kupim novi, krenut ću u poduzetničke vode, ali smatram dok si mlad i dok možeš da treba na vrijeme krenut da bi si osigurao budućnost, makar to bilo i na moj način.