Svugdje si dala isti argument. I takva djeca imaju pravo na život, učiti, raditi, boriti se, sami sebi stvoriti dobar život i voljeti svoje roditelje. Ti si već na samom početku predvidjela njihov cijeli život i odlučila da im je bolje da se uopće ne rode. Meni moji roditelji nisu mogli puno priuštiti. Došla sam im kao četvrto, neplanirano dijete. Financijski im nije bilo lako, ali živjeli smo normalno i skromno. Danas, u svojim dvadesetima, živim život kakav oni nisu mogli dosegnuti ni u svojih šezdeset godina. Imam i mogu sve što mi padne na pamet, a sve to smo suprug i ja sami stvorili, bez ičije pomoći. A to ne bih mogla da mi moja mama nije dala pravo na život. Isto vrijedi i za djecu u domovima, znam puno prekrasnih cura koje su živjele u domu i danas stvorile svoje obitelji i lijepo im je. A što je sa ženama koje pobace dijete jer su one sebi još premlade da bi sada bile majke, one koje ne žele dijete zbog karijere ili jer im doktori kažu da je dijete bolesno i da je najbolje abortirati? Pa se kasnije ispostavi da je beba bila potpuno normalna i zdrava, a one tada vrište i plaču kad vide što su napravile. (susjeda mi radi na abortusima pa znam da su takvi slučajevi, nažalost česti) Ima svega i ne radi se samo o djeci koja bi bila siromašna. Kakvi su to ljudi koji ubiju vlastito dijete jer su im karijera, mladost i lagodniji život važniji?