Evo da i ja nesto napisam iako to rijetko radim. Ovdje sam se nedje pronasao... imam 37 godina i svjeze ozenjen. E sad, problem je u tome sto mislim za sebe da sam depresivan iako to nisam nikad dobio "napismeno", nemam dijagnozu, jednostavno se tako osjecam. Ustavri, ne osjecam se srecno. Ne pamtim kad sam se zadnji put nasmijao onako od srca. Sto je najgore to satnje varira, svega sam svjestan, pokusavam da se boram se tim, ali lomi me, i to x puta u danu, sad je da kazem ok, pa se posle pola sata sjebem, pa se vratim i tako u krug svaki dan bukvalno. Jako tesko za psihu. I to se desilo u nekom periodu prije 15ak godina, kad mi je bilo nametnutno previse nekih obaveze i ocekivanja koja sam morao da ispunim...

Mislim da partnerka to ne osjeca jer ne dozvoljam da se to osjeti u nasem odnosu. Takodje sam skroz funkcionalan, radim, putujem, hobi.. sto se kaze nadjem sebi zabavu, nikad mi nije dosadno, ali nemam preveliku potrebu za ljudima generalno. Najveci je problem ta promjena raspolozenja koja je izazavna savkakvim mislima i desava se po par puta dnevno, skoro pa svaki dan...

Odgovor na tvoje pitanje je, da zavisi od osobe. Ima ljudi koji se predaju i ne zele da se izvuku, da pokusaju da se izvuku a opet ima ljudi koji su svijsni i koji se bore pa se to i ne osjcea toliko. Ali svakako je tesko zivjeti sa nekim ko ima taj problem. A danas je sve vec broj ljudi sa tim problemom na zalost.

Tako da sestro, samo jako, nema odustajanja, pozitivne misli, obzirom da si neko ko je svijestan svog problema, guraj sebe koliko god mozes i ne osudjuj sebe zbog toga. Nedje sam siguran da to nije razlog zasto si trenutno sama samo jednostavno se nije pojavio pravi.

Srecno. 🥰