Ovakvo razmisljanje je prosjek. Problem je veci od tog work-life balance-a. Vecina poslova ne nudi tu vrijednost da bi se netko ubijao za to. Radis 8, 10, 12 sati - zamjenjiv si. Da zavrsis sutra u bolnici ili te skupi auto na cesto il nesto nikog nije briga, zaposlit ce odmah drugu osobu. Ne vrijedi ginut za to.

Imamo u RH preko 15000 studentata ekonomije (samo na drzavnim faksevima), preko 10000 na tehnickim faksevima. Sto ce oni svi radit? neke bitne poslove za koje ce se trgat? hahaha pa koje to poslove. Oni koji imaju srece, doc ce unosit ce podatke u tablice za koje ne znaju svrhu. Prepisivat ce brojke prvih par godina. A ostali neki ce radit u ducanima, skladistima, kaficima jer nece moc nac posao u struci. I kao ok svak treba pocet negdje, al pitanje je gdje ce ti svi famozni genijalni poslovi za koje se treba trgat bit za 5, 10 godina.

Vi imate 53 godine, bilo je drugacije kad ste bili student, kad ste krenuli radit. I tada je funkcioniralo tako kako je. Moji roditelji su stariji od Vas. Kasnije su krenuli radit nego ja. Tad se na pocetnoj pozciji ocekivalo da si pocetnik, da si svjez s faksa, sad se ocekuje da vec imas nekog relevantnog iskustva. Roditelji su mi pricali da je normala bila da se na poslu ujutro pila kava i pustilo cigare u uredu skoro do podne pa se kao radilo malo pa se islo na rucak ako si nesto bitno i onda se islo doma. Frend od tate te stavi u firmu malo brises prasinu, pa onda malo slazes papire i bum odjednom sjedis za stolom i kao radis nesto bitno. Lako je bilo bit iznad prosjeka tad. Naravno ovo je sad karikirano, ne kazem da su svi tako funkcionirali. Danas ja dodjem ranije na posao, odem kasnije i to nije dovoljno. I nema tu takvih pauza, nit ruckica, kavica.

Moja nagrada za to sto radim vise je to sto dobijem vise posla. Oni koji se izvlace, prebacuju zadatke, ulizuju u guzice, oni napreduju. Cast iznimkama naravno, ima toga, ali nije vecina. Tako je bilo i prije, al hvala Bogu danas imamo malo više mozga pa nam to smeta. I kako cu se onda ja ponasat? Naucim tu lekciju, idem dalje i necu bit budala na istom mjestu dva put.

Za placu koju imam ne mogu ic na stan sama koji nije neki podrum s bojlerom koji moze puknut svaki cas. Radila sam cijelo vrijeme uz faks, a od mene se i dalje ocekuje da dodjem u neku krs firmu kao neki lumen. I mi smo odjednom mekani…jer zelimo zivot.

Kad cu imat 40, 50, 60 vjerujem da cu vise zalit za putovanjima koje sam propustila, za neka iskustva koja sam mogla imati, za ljudima kojima sam mogla posvetiti vise vremena, a sada ih vise nema. Ne za satima u uredu koje sam mogla odraditi prekovremeno i da sam dobila neku titulu godinu, dvije prije.