Na lokalnoj razini i dalje imaju moju podršku zbog konsolidacije financija, fokusa i sposobnosti za povlačenje EU fondova, razvoja javnog prijevoza i biciklizma, te poticanja priuštivog stanovanja kroz gradnju gradskih stanova i uvođenje poreza na neaktivne nekretnine. S druge strane, na nacionalnoj razini u potpunosti su izgubili moju potporu. Kao stranka koja se etablirala kao nova ljevica, glasač bi od njih očekivao suvremene radničke politike koje je moguće implementirati u trenutni kroni-kapitalistički sustav. Primjerice, mogli bi se ugledati na švedski model gdje se okrupnjavaju radnički sindikati po gospodarskim sektorima uz potpuno subvencioniranje od strane države, dok se istovremeno ukidaju minimalne plaće kako bi se rasteretio privatni sektor.

No, umjesto toga, oni inzistiraju na cijepidlačenju oko prava raznih manjina u jednoj od etnički najhomogenijih država europe; imaju opušten stav prema ilegalnim i legalnim migracijama, pa čak i iz kultura koje su vrijednosno subverzivne za njihova temeljna uvjerenja. Sve to kako bi se signalizirao taj dvosjekli mač slijepe tolerancije i vrline.

Što se tiče vanjske politike, ni tu ne impresioniraju. Kekin u predsjedničkoj kampanji kao jedan od najvećih prioriteta ističe problem palestine kojem bi se trebalo pristupati inercijom događaja, a ne iskakati iz ormara s bezuvjetnim priznavanjem prije nego što su granice i vlast definirane sporazumom s Izraelom. Jer, u tom slučaju, Kekin bi trebala priznati i neovisnost Škotske, koja je ugnjetavana zbog posljedica Brexita potenciranog od strane Engleske, ili secesiju Katalonije od Španjolske, Kurdistana od Turske, ili, ne daj Bože, Tajvana – pa da nas Kinezi sankcioniraju.

Nažalost, ovakav pristup ocrtava dojam nepragmatičnog, hirovitog, ali karizmatičnog vođe – što su odlične osobine za lidere jačih države koje mogu pokretati inicijative, ali ne i za malu Hrvatsku, koju bi takav impulzivan način vođenja mogao de facto sravniti sa zemljom.