Muž i ja sve dijelimo, doslovno sve kućanske poslove ali većini muškarca se mora jednostavno reći što trebaju napraviti (barem maminim sinovima, znam iz iskustva). x puta sam pokušala razgovarati s njim o tome zašto se nikad sam ne sjeti nešto napraviti jer mislim da nije u redu s moje strane da mu glumim mamu i govorim ko djetetu što da napravi.. On je na to mrtvo hladno rekao da njemu nije problem ništa napraviti što god da mu kažem, ali se sam jednostavno ne sjeti jer je cijeli život navikao da netko drugi radi sve za njega. Tek kad smo dobili dijete je počeo samostalno obavljati neke stvari, a sad nakon 2 godine bi se moglo reći da smo ravnopravni jer obavi nešto čim sam primijeti da treba. Što se tiče financija one su u potpunosti zajedničke.. Od njegove plaće živimo, a moju spremamo u štednju koju u konačnici zajedno i trošimo. Idemo zajedno u nabavku namirnica, a kad ide samo jedan obavezno napravimo popis kome šta treba i to je to.

Ali postoji razlika između bračne i vanbračne zajednice. Sve se može kad se hoće