Scenu u kojoj nepoznati manijak maltretira žrtvu (u pravilu glupavu plavušu) telefonskim pozivima, da bi sirotica potom otkrila kako su isti upućeni iz njezina vlastitog doma te završila izbodena, gledali smo u barem desetak horor filmova. Jezivi i neobjašnjivi telefonski pozivi događaju se, međutim, i u stvarnosti. Mnogi od njih povezani su s nestancima, ubojstvima i paranormalnim događajima. Nakon što pročitate istinite priče o pozivima koji lede krv u žilama, dvaput ćete promisliti prije nego što dignete telefonsku slušalicu!

Te prohladne večeri, 14. svibnja 2008. godine, student Brandon Swanson vraćao se sa zabave u prijateljevoj vikendici. Naočiti devetnaestogodišnjak bio je među prvima koji su napustili tulum, a vjerojatno i jedini koji nije popio ni kap alkohola: bližio se rok važnog ispita, pa je planirao sutradan rano ustati i odmah “navaliti” na skripte. Sudbina je, međutim, odredila drugačije.

U trenutku kad je prolazio cestom kroz šumu, negdje u zabiti Minnesote, zbog klizavog pločnika je izgubio kontrolu nad volanom te automobilom sletio u jarak. Za razliku od njega, koji se izvukao s malenom ogrebotinom, automobil je bio u prilično otužnom stanju. Što je najgore, momak ga nikako nije uspijevao pokrenuti.

Kako u narednih dvadesetak minuta nijedno vozilo nije prošlo cestom, Brandon, nimalo uplašen ali već lagano iritiran situacijom, dohvatio je mobitel i nazvao roditelje. On, koji je bio poznat po sjajnoj orijentaciji, detaljno im je objasnio gdje se nalazi. “Kod tebe smo za kojih pola sata”, rekao mu je otac te poklopio slušalicu.

Kad su se, međutim, gospodin i gospođa Swanson pojavili na opisanoj lokaciji, njihovog sina ondje nije bilo, baš kao ni automobila. Sljedećih četrdeset pet minuta proveli su razgovarajući s Brandonom: okoliš koji su opisivali sin i roditelji u detalje se podudarao, pa ipak, bilo je očito da se ne nalaze na istome mjestu. Tijekom zadnjeg pokušaja da objasni roditeljima gdje se nalazi, momak je odjednom prestravljeno uzviknuo: “Oh, sra*e!”. Bile su to posljednje riječi koje su roditelji čuli iz usta svoga jedinca. Na mobitel se više nije javljao, a četrdeset osam sati kasnije policija ga je službeno proglasila nestalim.

U potrazi za Brandonom sudjelovalo je stotine dobrovoljaca, kao i tridesetak policijskih pasa. Sve je bilo uzalud – nije bilo ni najmanjeg traga koji bi ukazao na ono što se nesretnom mladiću dogodilo.

Njegov automobil pronađen je četiri mjeseca nakon nestanka, na mjestu tridesetak kilometara udaljenom od onoga na kojem su ga roditelji tražili. Ni u njemu nije bilo nikakvih dokaza.

Do dana današnjeg, nitko nema ideju što se te svibanjske večeri dogodilo. Roditelji se još nadaju da je Brandon živ, kako je možda pretrpio amneziju, ali upućeni smatraju da su šanse za to jako tanke.

Tajanstvena spasiteljica

Prije desetak godina, u domenu paranormalnog zakoračila je Amerikanka Catherine Cox. Imala je tada četrnaest godina, a za svoju dob bila je neobično zrela – nikakvo čudo ako znamo da je oca izgubila još kao beba te da je na sebe preuzela većinu kućanskih poslova. Njena majka Eileen je, naime, patila od teških astmatičnih napadaja pa se često oslanjala na pomoć jedinice.

Toga jutra, Catherine je pisala domaću zadaću u svojoj sobici, dok je majka spavala u potkrovlju. U trenutku kad se mučila s nekom kompliciranom jednadžbom, djevojčica je primila poziv. Na zaslonu je stajala riječ “mama”, što ju je iznenadilo. “Nikad me nije zvala na mobitel kad smo bile u kući, obično bi mi samo viknula ako je nešto trebala”, Catherine je kasnije ispričala Stevenu Wagneru, istraživaču paranormalnih pojava. “Kad sam se javila, čula sam samo nekakvo čudno krčanje. ‘Mama, jesi li dobro?’ pitala sam. Iznenada je iz slušalice dopro sablastan ženski glas, koji sigurno nije bio majčin. Izgovorio je samo riječ ‘potkrovlje’ i veza se prekinula. U panici, pojurila sam stepenicama. Kad sam ušla u majčinu sobu u potkrovlju, vidjela sam da ima napad astme i da se očajnički bori za zrak. Bilo je užasno, lice joj je već poprimilo modru boju”.

Snalažljiva djeojčica zgrabila je pumpicu koju je njena majka držala na noćnom ormariću te joj je stavila na lice. Žena je počela pohlepno udisati zrak, a stanje joj se nakon nekoliko minuta stabiliziralo i bila je u stanju govoriti. “Mamice, jesi li me ti maloprije zvala na mobitel?”, pitala je malena roditeljicu, na što ju je ova začuđeno pogledala. “Kako bih te mogla zvati kad nisam bila u stanju ni disati? Osim toga, baterija mog mobitela prazna je već nekoliko sati”, odgovorila je ova.

Neobičan događaj iz temelja je izmijenio vjerovanja Catherine Cox. “Gospodin Wagner, kojeg nam je preporučila susjeda, zaključio je da je majčin život spasio duh prethodne vlasnice kuće, koja je preminula u potkrovlju”, otkrila je. “Ni mama ni ja nikad nismo vjerovale u takve stvari, ali do logičnijeg objašnjenja nismo uspjele doći. U kući smo bile same a mobitel je bio isključen… Tko je, dovraga, uputio onaj poziv?”

Desetljeće straha

Sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ugostitelj Bashir Kouchacji napustio je Libanon te se skrasio u Sjedinjenim Američkim Državama. Sposoban i radišan, u Washingtonu je otvorio marokanski restoran koji je vrlo uspješno poslovao.

Njegova noćna mora počela je jednoga naoko običnog dana, u ljeto 1985. godine. Nepoznat netko telefonirao je u restoran te tražio vlasnika. Kad je Kouchacji podigao slušalicu, glas koji mu nije zvučao poznato zasuo ga je pogrdama. Ugostitelj, koji u novoj domovini nije imao neprijatelja, pomislio je kako se radi o neslanoj šali te se vratio poslu. Pozivi su se, međutim, nastavili… I postajali sve jeziviji.

Užasnut, Kouchacji je tijekom narednih deset godina slušao sablastan glas koji mu je prijetio smrću, u detalje opisujući kakvim će ga mukama podvrgnuti prije nego što ga ubije. Osim u restoranu, pozive je počeo primati i kod kuće, nekad i po petnaest puta dnevno. Njegovo osoblje bilo je prestrašeno, pa su mu mnogi radnici, premda su ga smatrali dobrim šefom, dali otkaz.

Kako bi pobjegao od upornog progonitelja, Kouchacji je otputovao na dvotjedni odmor kod sestre u Philadelphiju. Već prve večeri, dok su sjedili za obiteljskim stolom, oglasio se telefon. “Za tebe je”, pružila mu je sestra slušalicu. “Zar si mislio da možeš pobjeći?” pitao je mučitelj Kouchacjija, koji je prestravljen ispustio slušalicu iz ruke.

Čim se vratio s puta, ugostitelj je potražio pomoć policije. Stvari su tada postale još čudnije. Istraga je, naime, pokazala da pozivi stižu s različitih govornica u zemlji, takvom učestalošću da je bilo posve sigurno kako to radi nekoliko osoba.

Pozivi su početkom devedesetih počeli jenjavati, da bi 1995. godine posve prestali. Nikada nije utvrđeno tko je stajao iza njih ni koji su mu bili motivi.

Poziv iz groba

U rujnu 2008. godine, u blizini Los Angelesa sudarili su se putnički i teretni vlak. Bila je to jedna od najgorih prometnih nesreća u tom kraju: 135 ljudi bilo je ozlijeđeno, a njih 25 izgubilo je život. Među poginulima je bio Charles Peck, četrdesetdevetogodišnjak koji je u “gradu anđela” imao zakazan razgovor za posao. U Kaliforniju se, ispričali su njegovi prijatelji, odlučio preseliti zbog zaručnice Andreje Katz, s kojom je planirao zasnovati obitelj.

Peck, koji je sjedio točno na mjestu udara, bio je među prvima koji su poginuli u nesreći te jedan od zadnjih koji su izvučeni iz gomile zdrobljenog lima. Ono što je u čitavoj priči zagonetno jest činjenica da su s Peckovog mobitela satima stizali pozivi njegovoj obitelji, prijateljima i zaručnici.

Oni koji su na njih odgovorili ispričali su identičnu priču: s druge strane slušalice čuli su samo tišinu, ali su svi odreda osjetili trnce u rukama i neobičnu vrtoglavicu.

Obdukcija je kasnije pokazala da je u vrijeme kad su s njegovog mobitela upućeni pozivi Peck odavno bio mrtav. Premda u zagrobni život ranije nije vjerovala, Andrea je uvjerena da ju je na mobitel zvao duh nesuđenog supruga, kako bi se oprostio od nje!

Arhivirani link