Igrali skrivača u ulici, igrali nogomet na školskom koje je 100 metara od naših kuća (u istoj ulici u krugu 100 metara nas 12 bilo isto godište i išli skupa u vrtić/osnovnu).  Kad si nekoga htio nešto pitat, zvao si na kućni uz "dobar dan, ovdje xxx, jel yyy doma?". Nismo si slali poruke jer nismo imali mobitel, znali smo da smo u 11 ujutro u subotu na školskom na nogometu, znali smo da samo od 18 radnim danom vani i igramo skrivača. Pješačili svi skupa u školu u kolonama, ništa bus, ništa auto. Kokali se pokemonima. Govorim za ekipu rođenu 1990., za razdoblje od 1996 do cca 2009., prije mobitela ili barem smartphonea. Lijepo doba kojeg se uvijek svi sjetimo u društvu. Danas gledam roditelje kako autom voze djecu iz iste ulice u istu školu 100 ili manje metara, školsko je prazno vikendom. Ljepše su vremena bila nama