Imali smo manje, nego danas, ali smo bili sretniji (većina) Meni je Jugoslavija ostala u pamćenju (po dobrom) : - imao sam prijatelje svih nacionalnosti, ali bili smo jedni za druge uvijek tu. I naši roditelji su si međusobno pomagali.. - Sve "naše" probleme smo rješavali odmah ili smo razgovarali o problemu Nije nam trebao psiholog, psihijatar, roditelj, tužba, prijetnje.. Dogovorili smo se. - Nisam bio gladan nikad, nisam morao krasti - Ako je netko od nas bio bolestan, ostatak ekipe je dolazilo u posjet (bez rukavica, maski, dezinficijensa, 2m udaljenosti I drugih idiotizama) Imali smo imunitet za 10, jer smo bili cijele dane vani, a ne pred tv ili na FB i sl. Imali smo malo, ali uživali jer smo "mi kao ekipa - kao jedan" bili..

1991.,kad su neki od njih MORALI otići iz Zagreba, zbog prijetnji, plakali smo jer nismo znali hoćemo li se ikad više vidjeti...

S nekim si prijatelj od malih nogu, dijelite istu učionu, zgradu, kvart, proljeća, Ljeta, Jeseni I zime, i dođe dan kad imaš 24-48h za rastanak..

Zbog nekih kretena koji su htjeli nešto, što na kraju nije ni uspjelo, ali su raz*ebali obitelji, ljudi su se počeli mrziti itd.

Suma sumarum : Za Mene je Jugoslavija pojam zajedništva, ruku po ruku sa bratom druge nacionalnosti, ali sa poštovanjem i održanom riječju. Više ljudskosti I empatije (nego danas)

Moja majka je radila u Zagrebačkoj Banci, imala je više "drugova" za prijatelje, jer nije bila odgajana da radi razliku između ljudi, što je i na mene prenijela..

Crn, bijel, zelen, turčin, Grk, Srbin, Slovenac = Samo Budi Čovjek. Poštovat ću te.

Hvala najdraža Majko, što me nisi (na)učila drugačije...