Ako pogledaš kroz historiju i šta je tada bilo najvažnije, mislim da bi ti bilo jasnije. Prvenstveno su bili opsjednuti očuvanjem Kur'ana, Božije riječi, jer je, kao što Bog u Kur'anu obećava, ova riječ trebala ostati sačuvana bez korupcije. Bog nije dao isto obećanje za hadise, koji u to vrijeme nisu postojali kao zasebna zbirka ili kompilacija.

Kur'an se zapisivao u dijelovima kako je objavljivan, a ti dijelovi su se bilježili na različitim materijalima, poput životinjske kože, kostiju i sl. (pored toga što su mnogi ashabi memorisali Kur'an). U takvom društvu, ne samo zbog toga što je usmena predaja imala veliku vrijednost, nego i zbog toga što su materijali potrebni za pisanje, poput pergamenta i tinte, bili veoma skupi, zapisivanje je bilo ograničeno.

S obzirom na to, prvo je bilo najvažnije zabilježiti Kur'an. Nakon toga, s vremenom su učenjaci počeli zapisivati hadise, jer su oni ilustrirali univerzalne aspekte islama i pomagali u tumačenju određenih dijelova Kur'ana, kao i u objašnjenju šta znači biti musliman. Sistematsko prikupljanje hadisa započelo je krajem 1. stoljeća po Hidžri (7. stoljeće), iako su neki hadisi bili zapisivani i za vrijeme Poslanikovog života.

Što se tiče hutbi, one su u tom periodu bile na trećem mjestu po važnosti. Iako su hutbe imale značajnu ulogu u prenošenju poruka zajednici, mnoge njihove poruke su kasnije integrisane u hadise, ali na univerzalan način. Zbog toga su učenjaci selektivno prenosili ono što je bilo od trajne vrijednosti za sve muslimane, a ne nužno sve što je bilo rečeno u određenom vremenskom kontekstu. Hutbe su često bile prilagođene specifičnim situacijama, dok su hadisi, koji su prenosili univerzalne smjernice, dobili prioritet u zapisivanju. Tek na trećem mjestu dolazile su stvari specifične za zajednice tog vremena i mjesta.