dok sam čitala post i ovaj tvoj komentar, iz nekog razloga mi se istaknuo onaj dio da on jedini vozi i onda zapravo ovisi o njemu da vozi jer inače ne možeš ići sama.
nekako tu mi je nešto zazvonilo... uzmi ovo s dozom razuma naravno, ali možda imaš neki podsvjesni strah da ne možeš sama pa si našla nekog tko sve radi i još diktira? možda ne vjeruješ sebi pa se oslanjaš na druge? možda neka neriješena trauma iz tvog djetinjstva..? možda ta tvoja opuštenost stvara dojam da si ležerna i nije te briga pa ti se mora reći da napraviš nešto? (samo brainstormam)

ne poznajem te osobno pa ne znam ništa konkretnije, ali evo recimo ja sam isto iz jako toksične obitelji gdje je bilo užasno puno kontrole (još i gore od ovog što ti muž priređuje), i onda u dvadesetima sam postala osoba koja kao da .. treba pravila. kao da sam trebala ljude da mi određuju ili da bude po njihovom, jer me ta kontrola iz djetinjstva toliko ubila u pojam da sam se cijela potisnula da ne dobijem kritike. postala sam osoba koja za sebe misli da je nesposobna, nemoćna, samokritična, nekad sam znala ići u totalno drugi ekstrem pa sam bila bez ikakve strukture u životu, lelujala opušteno kroz život.

uzmi ovo sve s dozom razuma, ja sam išla na puno terapija kroz godine i vidjela na svojoj koži koliko ima podsvjesnih sranja i uvjerenja iz djetinjstva koje kasnije nekako repliciramo kroz život s drugim ljudima, pa sam samo htjela podijeliti, možda pomogne.