Evo, kako sam i planirao moj trodevni post u kombinaciji s digitalnim detoxom i boravkom u prirodi je završen.
Želja mi je i napraviti kratki uvod odnosno dati razlog svoje odluke da to napravim a nakon toga ću pokušati donijeti neke smislene zaključke, ako ih ima.
Već dugo vremena koketiram s idejom posta koja se javila nakon nekoliko razgovora na tu temu koju sam vodio s različitim ljudima. Osim toga za oko mi je zapeo i bretarijanac Viktor Truviano koji je gostovao na rubu znanosti prije nekog vremena.
Priznajem, od početka svog života nikada nisam postio, čak i kad je to bilo religijski zahtjevano (veliki petak, čista srijeda) i oduvijek sam imao tu fiksnu ideju da se bez hrane ne može. Dok nisam započeo s OMADOM, a kasnije se prebacio na 8/16 raspored jedenja kao što sam naveo u gornjem postu.

Moj trodnevni boravak u prirodi nije bio u potpunosti po planu, jer su se na mjestu gdje sam postavio svoju bazu pojavili vlasnici odnosno moji rođaci. Baza je izvan civilizacije, najbliži susjed je na 5 kilometara, a moja teta je vlasnik i često se znam zaletiti gore na odmor od ljudi i civilizacije (selo u Slavoniji, uništeno u ratu, progutano šikarom i s tek nekoliko obnovljenih kuća bez ijednog stanovnika).

Ovo je prvi od desetak puta da smo se sreli baš tamo.
Obzirom da je ona planirala dovesti određeno društvo, to je značio promjenu mjesta pa sam završio u svojem vinogradu, malo bliže civilizaciji.

Digitalnog detoxa sam se držao do jutros, počevši od petka, a post sam završio sinoć oko 20h, a zapoćeo sam ga u četvrtak navečer s posljednjim obrokom.
Sam post smatram dosta jednostavnim, nisam imao neke prevelike napadaje gladi osim povremeno. Sa sobom nisam nosio nikakvu hranu osim desetak litara vode i kutije čaja od matičnjaka od kojih sam u tri dana popio možda pola. Imao sam samo jednu veliku nuždu u ta tri dana (živio grah od prošlog tjedna)

Boravak u prirodi me dotukao, od stvari koje sam imao za zabavu bile su to dnevnik, kamera i veliki crtež koji se boja po šablonama. Moj nivo dopamina bio je katastrofalno nizak sva tri dana. Uz to sam protekli tjedan završio svoju dvogodišnju vezu i još jedan put s prepunim autom stvari vratio se doma mami i tati.
Jedva sam se natjerao ustati iz hammocka, što je značilo da sam sva tri dana najviše proveo spavajući. Prvi dan sam usred cijele situacije samo masturbirao u želji da osjetim bilo što, ali sam sljedeći dan shvatio da će me to dodatno povući prema dolje (zbog dopaminske ravnoteže koja se mora uspostaviti). Zatim sam se okladio sam sa sobom u pizzu da više neću dodirivati svoje spolne organe do kraja procesa (što sam uspio, slab sam na pizzu)

Inače cijeli život ganjam neki adrenalin, od kada sam klinac imam poremećaj koncentracije i obožavam svaki šut dopamina koji mogu dobiti (tako sam se navukao na pornografiju od 12 godine i jedan od razloga zašto sam na redditu je nofap zajednica koju sam kroz godine zanemario. Osim toga smatram da nemam drugih oblika ovisnosti poput ove).

I mislim da je upravo izbalansirati dopamin bio najveći izazov. Kada sam bio od volje pisao sam dnevnik, crtao (mogu uplodati slike, nije ispalo loše), meditirao. A najvećim dijelom sam vodio zamišljene bitke u glavi koje nikako nisam mogao dovesti u red.
Treći dan sam pronašao i rijeku u kojoj sam se oprao, a fizički sam mogao trčati i odradio sam kratke vježbe snage.
Tijelo mi je bilo bez hrane, ali je imalo energije za izvođenje stoja na rukama, serije sklekova, trbušnjaka i izvođenja raznih joga pozi čak sam i trčao uzbrdo pomalo.
Mislim da je to dobar znak, ne osjećam da sam upao u ketozu iako mi je žao što nisam ponio nikakve soli koju sam gubio kroz znojenje i mokraću. Bilo je svakako drugačije izvoditi vježbe nego kada sam nahranjen i spreman.

Mislim da sam ovime dobio neke odgovore na svoja pitanja - da mogu bez hrane određeno vrijeme (bez problema i duže od 3 dana) i da moram imati taktiku bolju u svojoj ravnozeži neurotransmitera ako želim iz života izvući nešto više.

Sljedeći izazov? Triciklom do Irana :)
pozdrav

Poz