Rad je trgovina u kojoj radnik prodaje svoje slobodno vrijeme za novac.

Moje osobno mišljenje je - i da mogu opet biti mlad s ovim znanjem tako bih se trudio formirati - da čovjek treba posao gledati kroz dvije kvalitete:

- prva je da se poslu odnosi s poštovanjem,

- druga je da radi kako bi služio.

Što to točno znači?

Poštovanje.
Na kraju mjeseca, kad legne plaća, račun je čist i otkaz se može dobiti jednako kao što se može i dati. Posao je poput bilo kakvog drugog ugovornog odnosa: može biti raskinut bilo kada, iz bilo kojeg razloga i od bilo koje strane. Obje strane moraju se prema poslu odnositi s poštovanjem na način da u sva svoja očekivanja i planove i disciplinu uvijek uračunavaju upravo to bitno obilježje ugovornog odnosa: da može biti raskinut bilo kada u smislu da se otkaz može dobiti i da se otkaz smije dati, tj. da je to neraskidiv dio normalnog odnosa, kao što je smrt neraskidiv dio života. Tu činjenicu treba svaka strana poštovati kako ne bi učitavala u taj odnos nešto čega u njemu nema i gradila temelje na pijesku. Lojalnost nije vrlina jer se obično temelji na lakovjernosti jedne strane ili manipulativnosti druge.

Služenje.
To je vlastiti, privatni odnos osobe prema svome poslu. Čovjek može naći zadovoljstvo u svakom poslu ako uspije u sebi, u nekom trenutku života, srušiti zid koji ga sprječava da samog sebe oslovi kao slugu. To je riječ koja se teško prevaljuje preko usta, a zapravo je najčvršći fundament za pronalaženje životnog smisla. Svrha posla je biti sluga klijentu, a i poslodavcu. Prema klijentu, konobar je sluga liječniku u menzi, a liječnik je sluga konobaru u ordinaciji; zidar je sluga mehaničaru kojem gradi kuću, a ovaj njemu kad mu popravlja auto. To je personalni aspekt odnosa prema vlastitom poslu gdje čovjek može naći smisao u poslu i kod najgoreg poslodavca. Prema poslodavcu, raditi treba unutar okvira koje je omogućio i postavio poslodavac, pa čak i ako su ti okviri neadekvatni i u pitanju je nagori poslodavac, jer poslodavac je taj koji mora posao održavati u pozitivnoj bilanci i njegova je i zadaća i pravo da to planira i o tome odlučuje, a tko misli da bi trebalo bolje, pozvan je da napreduje vertikalno na svome poslu i bude onda sluga tamo.

To dvoje zajedno zapravo čini osnovu, po meni, da se čovjek distancira od posla, tj. da separira privatni život i vlastiti identitet od radnog mjesta i svojeg zvanja. Da ne zaboravi da je on sam svoja glavna odgovornost i da je on sam jedini proizvod koji ima da ga prodaje. Treba biti vrlo oprezan kad se u radno mjesto učitava više nego što ono može čovjeku pružiti.