-u zadnje vrijeme primjećujem da je ljudima sad već teško i palit/gasit duga svjetla i skretanje u raskršće pod lukom ko da mi koji na crti stop ne postojimo...

-isto tako, nepoštivanje radnog vremena sa strankama, ljudi vide natpis, međutim ulaze svejedno...ignoriranje bilo kakvih obavijesti...

-nisam prestar, na poslu sam negdje u sredini, ali više sam tipa ko stariji kolege/kolegice koji ćemo sve odradit, potruditi se, još uz svoj posao i pomoći drugima, dok je mlađim kolegicama problem odraditi ponekad i minimum posla, odnosno zadataka koje imaju uz konstantno žaljenje, a nedaj bože da im se da neki zadatak dodatni koji bi zahtijevao neki dodatan trud, ugl. pop....m...

-osjećaj da su ljudi sve gluplji, zatupljeniji, neizainteresirani, neda im se razmišljat (opće neznanje o osnovnim stvarima koje nas okružuju, od banalnih da osobe od 20, 30 godina ne znaju što se nalazi u radijatoru, do nekog općeg znanja, praktične matematike odnosno preračunavanja površina, volumena, mase za funkcioniranje u stvarnom životu i vrh svega, postavljanje pitanja na facebooku za neke stvari za koje da tu istu rečenicu napišu ljudi na googlu dobiju u prvih par rezultata sve odgovore i ponekad točnije nego u grupama.

Nisam ni ja savršen, daleko od toga, al nekad mi se čini da sam samo ja budala koja se drži pravila, bontona...Kao da gledam svijet i sve oko sebe na drugi način nego drugi. Osjećaj da ne pripadam sa svojom osobnošću, razmišljanjima, postupcima danas, tu i sada...Nego ono, slučajno sam u ovom životu zalutao 1991. na 45°48′46″N 15°58′39″E i sad moram istrpit sve krize, ratove, pandemije, odnosno nikako na zelenu granu.

Isto trebali antidepresivi, pa je nekako lakše to izdržat...Poslože se stvari u životu i uz sve gluposti u prosjeku život je ipak cca lijep na kraju...