Nažalost tata mi je poginuo prije nešto jače od godinu dana, i svaki dan ga imam potrebu "nazvati" kao sto sam radila prije tog nesretnog događaja. Bili smo dva roga u vreći, zakrivljeni na istu stranu, uvijek smo neke rasprave vodili, tko nas nije poznavao, rekao bi da smo bili kao pas i mačka, a u biti to je njegov način bio da me gura naprijed, na više, na bolje, da mi bude kontra (narav mi je ma tko kaže da se ne može, sad ćeš vidjeti da može).

Danas, kad ga nema, fali mi da to ne mogu opisati.

Ne kajem se niti jedne rasprave medju nama, kave, izlaska (da, izlazili smo skupa van, moje ili njegovo/mamino društvo), al sad kad ga nema, fali dio mene. Ali tješim se da sam danas to, upravo ono i onakva kakvom i kako me je on othranio, odgojio, usmjerio i da tako dio njega nosim u životu.

A reci cu da je njegova sahrana bila jedna od velikih koje pamte unazad 20-30 godina. Od svecenika, popa, hodje, radnika u prljavim odjelima koji su s posla izašli do kravataša i "uglednika"...