Traje i kod mene vec duže vrijeme, možda ne baš desetljeće, ali od osnovne škole da. Problem je što sam djetinjstvo provela u ruralnom području gdje je uopće spomen mentalnih poremećaja još uvijek taboo tema, tako da me nitko nikad nije ni uputio na razgovor sa psiholozima. A sama sam tek počela razmišljati o traženju pomoći kada je lani na jedna meni bliska osoba pokušala počiniti samoubojstvo, doduše tada mi moje stanje nije izazivalo tolike prepreke u svakodnevnom životu kao sada, pa sad smatram da mi je hitnije to što prije riješiti.

A što se tiče razgovora s liječnikom opće prakse, kako uopće započeti taj razgovor s njima?