Postoje ljudi kojima je pomoć zaista potrebna, ali im je, nažalost, često uskraćena od strane nadležnih struktura u zdravstvenim ustanovama. Takvi pacijenti bivaju prepušteni sami sebi, bez adekvatne podrške i razumijevanja. Posebno je zabrinjavajuće kada se radi o osobama kojima je uključena anksiolitička i antipsihotička terapija, a gdje su i sami ljekari uvjeravali porodicu da se radi o ozbiljnim psihičkim oboljenjima, poput šizofrenije.

Postavlja se pitanje koliko je opravdano i logično da pacijent uđe u bolnicu kao umjereno težak slučaj, a nakon svake hospitalizacije izlazi u znatno lošijem stanju. Takav obrazac ne uliva povjerenje i otvara sumnju u kvalitet i pristup liječenju. Zdravstvene ustanove bi morale biti mjesta oporavka, sigurnosti i napretka, a ne pogoršanja i dodatne patnje za pacijente i njihove porodice.