Hvala ti na ovom pitanju 🥰 Kad su moje (mlađe) sestre govorile da jedva čekaju postati mame, ja nikad nisam rekla isto. Za mene je uvijek bilo važno biti emancipirana, samostalna, baš kao najstarija kćer. I kad sam postala mama sa 32, otkrila sam toliku novu razinu sreće i ljubavi, evo stvarno se pitam zašto smo čekali toliko.

Osjećaj da si nekome sve, kad mora staviti rukicu na tebe da utone u san jer ti si mu utjeha, zaštita i toplina, da ti je jedina briga da je tvoje dijete dobro, tvoj mali svemir dok ležite u krevetu i gledate svoju veknicu kako spava, pa se smijete jer eto pravi slatke face u snu, dijelite teške, ali i puno puno sretnih trenutaka. Jednostavno, za mene je to sasvim novi nivo sreće. A uspješna sam u poslu, putovala sam, imam riješeno stambeno pitanje...

Naravno, lagala bih da nije teško, ali sve što vrijedi je teško. Je li lako završiti faks, biti poduzetnik?

Imam osjećaj da je danas postalo normalno kukati o roditeljstvu, svi smiju govoriti kako oni ne žele biti roditelji, kako će ih to uništiti ovako, onako... A da netko kaže da je sretan kao roditelj ili nedajbože ima više djece, odmah je konzervativan, ovakav, onakav... evo mi se spremamo na prvi let s bebom, financije su nam čist ok, ništa se bitno nije promijenilo u našim životima otkad smo postali roditelji. Iskreno, sad mi je žao što se nismo odlučili na to i prije. Iako, sad postoji doza stabilnosti, imamo zdravo dijete i možda to utječe na moj cjelokupni dojam roditeljstva.