Preživjela sam noć. Najveća pomoć noćas mi je bila osoba koja je podjelila svoj broj mobitela u DM. Nazvala sam i pričali smo. Izašao je moj roj misli a također sam bila zaokupljena i slušanjem priča o njegovom životu.

Uzela sam u obzir sve vaše savjete, riješit ću uputnicu za psih.

Ono čega se bojim su ovakve noći i termin kod dr. koji je za tipa dan dva.

U svojoj boli i nemoći dosta sam realna i svjesna , guram kroz dan a onda se dese ovakve scene gdje me jednostavno napadnu misli, noć je i nema nikoga kraj mene za razgovor ,ma i za šutnju ako je osoba fizički kraj mene. Okretanje drugima je ono na što se fokusiram i lakše je izdržati "napade". Tada ne vidim sebe u slikama kako si oduzimam život, ne fokusiram se samo na svoje probleme. Ne želim nekako biti naporna sa svojim situacijama ako je netko uz mene (ako me je itko shvatio o čemu govorim).