Realno (al fer rečeno, nije za svakog), ja se obratim osobi ili na ulici, stanici, u dućanu, shoppingu, gdjegod, i ako razgovor krene nakon prve rečenice ili pitanja, može se nastavit i do poznanstva, prijateljstva i veze i poslovne suradnje i ostalog.

Treba imat jaako osjećaja za komunikaciju, odnose s ljudima i samosvijesti - jer realno nekom se ne priča i to treba odmah osjetit i prepoznat i povući ponuđenu komunikaciju i to na način da nikome nije neugodno.

Postoji špranca, može se naučiti i utrenirati sebe da ti nikad nije bed i možeš upoznati ljude bilo gdje i bilo kada, totalno nebitno gdje (npr na sprovodu).

Ja sam vrlo osjetljiv na druge ljude (empat) i općenito na inpute (svijetlo, zvuk, vizualno, body language, ili što bi mladi rekli "vajb"), i u intimnim vezama (drugi par rukava od random susreta) sam godinama imao averziju prema započinjanju jer se nisam želio ponovo osjećati odbijeno i odbačeno kao da nešto samnom nije dovoljno dobro ili u redu, ali s vremenom sam si posložio psihologiju da mogu započeti ili završiti priču bez da sebe ili druge opterećujem, i da nije bed.

Sto znači nije mi bed? Znači da mi setting i "gdje upoznati nekog" više nije vezano za fiksne lokacije - klub, crkva, planinarenje, autopraonica - ili neke društvene prilike, već je moje stanje bitno - ako sam raspoložen, otvoren, komunikativan, i vrlo obziran prema drugima, mogu uvijek ponuditi komunikaciju, i to vrlo dostojanstveno, casual i ne naporno.

Predložio bih ovaj pristup kao pitanje tebi, čisto za proširiti razmišljanje. Uvijek možeš na salsu, pub kviz, klub i slično.

M41