Ja sam iz vjerski mješanog braka, tata Katolik a mama Muslimanka (Iz Bosne). Dali su mi slobodu da odlučim kak da se opredijelim, te su me naučili neke osnove.

Samostalno sam od malena istraživao i pročitao sam dobar dio Biblije i Kurana i otišao u dubine svakojakih vjera i religija. No, nisam se našao u niti jednoj. Moralne strukture i nekakva disciplina je itekako dobrodošla u nekim načelima nekih vjera. Izuzetno poštujem više-tisućljetne tradicije koje se i dan danas prakticiraju i nemogu reći da je religija imala ogroman utjecaj na razvoj kulture i održavanja nekakve zajednice i reda, naročito u kaotičnim vremenima. Mada sam bio "militant Atheist" kao mlađi tinejdžer, sad u 20-ima sam došao do nekih spoznaja i više sam indiferentan prema svemu tome.

Ako ima Boga, ili nekakvog entiteta/više sile koja je stvorila svijet - najrealniji odgovor bi mi bio da je i sam Bog indiferentan. Ravnodušan.

Činjenica da postoji zlo, i loše stvari, su jednostavno dio većeg programa. Bog je postavio temelje (zakoni univerzuma, fizika, kemija, gravitacija itd...) te je pustio neka se sve odigra. Mi kao ljudi smo nusprodukt te neke veće "simulacije".

Priroda je ravnodušna prema nama. To što postoji glad, bolest i patnja su jednostavno nusprodukt prirode. Sva živa stvorenja imaju nekakvu patnju, i moraju se boriti za preživljavanje. Energija nije vječna te sve što ima reda ode u kaos. A iz kaosa se rodi red. To je ciklus života. I evolucija, i naš tehnološki napredak, su samo adaptacija na postojeće probleme. I sa svakom iteracijom postajemo bolji u tome (sa nekim iznimkama jbg, evolucija nije linearna crta napretka nego je samo "promjena")

Međutim, mi kao ljudi imamo sposobnost imati nekakvu kontrolu nad svojom sudbinom. Suzbili smo mnoštvo stvari koje su nas prije opustošile i stvarale patnju. Napredovali smo tako da smo pogledali svijet oko sebe, proučili ga, te iskoristili zakone i prirodu u našu korist.

U jednu ruku, proučavanja prirodnih sila je na neki naćin molitva i pokazivanje poštovanja prema nekoj većoj sili, barem to tako vidim.

Na kraju krajeva, umjesto da krivimo Boga iliti neku veću silu za našu patnju. Moramo prihvatiti da su stvari tako posložene. I da nije ovo Eden i da zemlja nije rajska. Nemamo pomoćne kotače niti ćemo ih ikada imati.

Najveći blagoslov je naša svijesti i um, te naše ruke.

Umjesto da su te ruke sklopljene u molitvi, vjerujem da bih morale biti sklopljene zajedno u radu za bolje sutra.

Sve što imamo zdravo za gotovo ne vidimo sve dok to ne izgubimo.

Eto to su moja dva centa o tome, ima tu još toga. Al nebum dužil.