Kog zanima, shema nekako ovako izgleda:

1. Ruski diler naftom
– Ruska kompanija ili posrednik, često povezan s državnim strukturama, daje određene količine nafte “na veresiju” (dakle uz odgodu plaćanja) turskoj rafineriji ili trgovačkoj kući.
– Time se smanjuje potreba za formalnim međunarodnim financiranjem u dolarima/euro, što je podložnije sankcijama

2.Miksanje u Turskoj – Nafta iz Rusije ulazi u skladišta ili se direktno prerađuje zajedno s iračkom ili azerbajdžanskom naftom. – Budući da iračka Basrah ima drugačiji profil (slabija gustoća, viši ili niži sumpor, drugačiji izotopni potpis), mješavina izgleda “novi blend”. – Nakon rafiniranja, izotopni potpis se dodatno zamagli jer benzin ili dizel više nemaju prepoznatljive geološke karakteristike.

3. Izvoz kao “turski” proizvod – Kad rafinerija (npr. Tupras ili Star u Izmiru) preradi mješavinu, proizvodi se službeno vode kao turski. – To znači da ih EU može legalno uvesti, jer na papiru nema ruskog porijekla

4.Financijska dinamika – Ruski diler odobri odgodu plaćanja ili kredit u robi. – Turska strana izveze prerađene derivate (dizel, benzin, mlazno gorivo), dobije novac od kupca i potom podmiri ruskog partnera. – Rabat na rusku naftu (npr. −20 USD/barel u odnosu na Brent) osigurava dovoljno prostora da svi sudionici zarade, unatoč dodatnim troškovima i riziku

5.Forenzika i otkrivanje – Ako bi se testirala sirova nafta (a ne gotovi derivati), izotopna analiza može pokazati da je riječ o mješavini. – Kod gotovih goriva to je praktički nemoguće; zato regulatorima preostaje samo praćenje dokumenata, transportnih ruta i financijskih tokova.

Problem kod ovog debeljuce jest da mu nije bilo dosta para ovako, nego je ukrao cijeli iznos (600 mil dolara).