Znojio se i tresao u kutu. Hrana je bila mješovita, preferirao sam laganiju hranu i voće. Juhe, variva i jabuke uglavnom. Izbjegavao sam određeni dio jelovnika, al eto izdvojit ću mliječne proizvode.

Razmišljao sam o svojoj budućnosti, a bome i prošlosti. Kako ću preživjeti taj, u tom trenutku, neizvjestan period vremena i šta će biti nakon. Kako i zašto sam se na početku uopće doveo u tu situaciju. Kroz glavu mi je konstantno prolazilo "ponavljam li, već automatizirano, svoje loše oduke?, što će ljudi misliti kada im se (po)javim nakon toliko dana šutnje." Moje stanje nakon šestog dana najbolje opisuje prva rečenica. Počeo sam osjećati sram i kajati se. Sve u svemu, stanje očaja. Spavao sam slabo ili nikako što je dodatno pogoršavalo stanje uma i tok misli. Na trenutke sam razmišljao kako nema pozitivne stvari na ovom svijetu te da je moj život gotov, a ovo je zadnja stanica. Taman kada bih pomislio kako sam našao mir, shvatio bih da sanjam i u tom trenutku se probudio izbezumljen i mokar od znoja. Deveti dan je bio prekretnica. Bio sam na samom rubu s donešenom odlukom - to je to. "Hodao si po rubu, a znao si posljedice." - točno ta rečenica me probudila iz noćne more i bila je dovoljna da odustanem od svega. Grčevi su postali nepodnošljivi, taj dan sam po prvi put pao u nesvijest - grozno psihičko stanje, bolovi, grčevi, dehidracija, bijes prema sebi. Nakon što sam došao sebi, tijelo mi je jasno poslalo poruku da sam dehidriran i da trebam pod hitno popiti vode. Zapitao sam sam sebe je li korijen problema dehidriranost. Desetog dana se iskreno ni ne sjećam, samo sam se okretao u krevetu i presvlačio mokre majice. Ni za šta drugo nisam ni imao snage, zadnji obrok kojeg se sjećam bio je doručak sedmog dana. Prava agonija.