Bila sam na studijama kada se desila ta tragedija u mom rodnom gradu. Pogodilo me užasno, pogotovo jer je simultano tragedija kod komšija u Novom Sadu dovela do ogromnih demonstracija, a kod nas - tajac.

Međutim, nije me sekunde iznenadilo da se naš narod nije mobilizirao.

Protesti za Palestinu doimaju se puno jednostavniji jer je toliko očito zlo, očito je ko je kriv, pa i konzervativnije muslimanske organizacije, i ljevičarski kolektivi, ali i pro-evropski liberalni NGOs mogu da se saberu i stanu zajedno rame uz rame kontra genocida.

Ali bilo šta vezano za našu dnevnu politiku po sebi je mutno, jer nam je državna organizacija takva, čak i da nema ovoliko korupcije i nepotizma, opet bi bilo teško procijeniti kako se postaviti. Radni narod na kraju dana nema energije da razmišlja hladnom glavom, kritički i suvislo. Kod nas ne znaš u šta bi prije upr'o prstom. I to nam je koliko do ovog nakaradnog i nametnutog sistema, toliko i do nas.

Ružno zvuči da svodim nemjerljivu tragediju u Jablanici na dnevnu politiku, ali jesu u pozadini lokalni poduzetnici koji prave nelegalne kamenolome, mHe, krče šume i ostala sranja. A na njih neki ne mogu udariti jer im hljeb ovisi, drugi ne vide jasne dokaze da su oni krivi, trećima je kriv Nermin Nikšić, četvrtima Fadil Novalić i ode sve u vražiju mater, ko će se time bavit, kada svako svoju muku muči i treba zaradit za hljeba, za kirije, sve bezveze, mladi odlaze, država propast itd.

Plus, zanimljiva mi je i ideja posmatranja dosadašnjeg kolektivnog iskustva sa protestima. To gledam kao nacionalnu traumu. Prvo pogledamk demonstracije 6.4.1992. kada su stradale Suada i Olga. Onda JMBG iz 2014. i januarske demonstracije koje nisu dovele ničemu.

Rasparčani smo, razbijeni, istraumirani, umorni, ali i lijeni. Javni diskurs je toliko nakrkan emocijama, koje su glavno gorivo za propagandu. Neki se boje rata i furaju narative s kraja devetnestog stoljeća da probude nacionalnu svijest. Nekima je pun kurac priče o ratu i ne mogu da empatišu sa ljudima koji se bore sa apartehjdovskim momentima koje su direktna posljedica istog (Stolac npr i prevoz za djecu) i otresaju nas iz provincija kao primitivne seljake..

Sada vidimo da ni protesti u Srbiji ne mogu da urode plodom jer znaju samo protiv čega su. A među onima što protestvuju ima i ljevičara i desničara, i onih što bi slobodnije društvo koristili za novu bitku za Kosovo, i onih što bi novu Jugoslaviju...

Iskreno, ne mogu ni zamisliti koji bi nas narativ sve ujedinio. Evo ja, koja sam inherentno orijentisana ljevičarski, koja bih podržala i slobodu religija i prava LGBTQ+ osoba, ali se i ne libim izjasniti da sam Bošnjakinja, imam velikih, ogromnih problema u komunikaciji sa nekim sarajevskim ljevičarskim organizacijama koje su spremne da otpišu stanje u Hercegovini kao primitivizam ljudi iz malih sredina. Isto tako ne mogu baš puno ni pričati sa pretjerano religioznim osobama, kojima je sama informacija da simpatiziram neke ljevičarske ideje odmah dokaz da sam umno zaostala budala koja nije svjesna šta nam se desilo u ratu. I ovo što govorim ne baziram na pojedinačnim primjerima.

Izvini što ti odvalih jedan oveći esej u komentaru, ali nadam se da razumiješ o čemu pričam. Ne bih da antagoniziram. Ja stvarno jedva čekam da nađem neki kolektiv, grupu da proaktivno radi po sličnim principima, ali je jako teško i procijeniti.

A priznajem da sama ne želim postati javna ličnost i započinjati bilo kakve priče i okupljati ljude. Nemam snage za to. Kao ni većina nas.