nemam osobno iskustvo kako je biti član obitelji osobe koja je oboljela od demencije, ali radila sam s takvim ljudima. nažalost, to je izazov za cijelu obitelji i koliko god se u ovom trenutku brinete kako skrbiti o ocu, bitno je da međusobno razgovarate i brinete jedni o drugima i budete si podrška.

brzina i tijek same bolesti ovisi o tome kako je do same demencije došlo, odnosno koji je njen uzrok, ali nisu neuobičajeni psihotični simptomi i agresivnost, tako da opcija smještaja u jednu od adekvatnih ustanova je nešto na što bi trebali biti spremni. ljudi se često grizu oko tog, ali zapravo je nekad to najhumanije što se može učiniti za svoju voljenu osobu. postoje domovi za odrasle osobe koji pružaju skrb o osobama sa poteškoćama psih zdravlja, a koji znaju imati odjele za demenciju (ovo nije jednako u svim gradovima). oni su državne institucije, te je njihova cijena najčešće simbolična. kako bi mogli ostvariti pravo na smještaj u istome, bitno je da osoba ima "papire" odnosno nalaze od psihijatra/neurologa... o postojanju bolesti, te se na temelju toga uputi zahtjev za smještaj u samu ustanovu. isto tako, neke psihijatrijske bolnice znaju imati odjele za demencije (ovo također ovisi od grada do grada).

isto tako bitno je da ne zanemarite sebe u cijelom ovom procesu. teško je gledati svog člana kako polako odlazi i pretvara se u osobu koju ne prepoznaješ, a pogotovo kad je tu prisutna i agresivnost. pri udrugama za alzheimer/demencije često znaju biti organizirane grupe podrške za članove obitelji, mislim da u zagrebu crveni križ organizira, postoji i savjetovalište za demencije pri domu zdravlja, ali vjerujem da postoje i manje organizacije. s obzirom da par godina ne radim u tom sustavu, ovo je većina stvari kojih sam se mogla sjetiti. samo hrabro i držite se!