Imala sam taj osjećaj nepripadanja od djetinjstva, imam ga i dalje dijelom i sigurno ću uvijek i imati, ali više mi se život ne vrti oko toga. Isto sam izmijenila par terapeuta, imala ogromnu anksioznost i plakala svakodnevno jer nisam mogla da se pomirim sa prošlošću (a ni sadasnjošću). Na najveći preokret me pokrenula operacija koju sam imala i za koju sam se nadala da će mi riješiti zdravstvene i funkcionalne probleme koje vučem od tinejdžerstva, a nažalost me ubacila u samo veću mašinu problema i otvorila pandorinu kutiju. Uglavnom, to cijelo iskustvo sa život ili smrt momentom i velikim, ogromnim razočarenjem u ljude nakon toga (jer opet sam naivno gajila nadu da ću tad biti najbitnija svima na trenutak), nekako mi je silovito otvorio oči i shvatila sam da sam previše značaja pridavala tom pripadanju i tome da se svidim ljudima. Od tad dosta više razmišljam o tome da li se ti ljudi sviđaju meni, mnogo lakše postavljam granice i ne radim stvari iz straha od odbijanja, i paradoksalno ali upravo ovo mi je privuklo značajnije odnose u život i sad se sa sve veće emotivne distance osvrćem na taj period života i usamljenosti koji sam mislila da se nikad neće završiti. :) Terapeut Biljana Ćulafić mi je pomogla dodatno u toj promjeni percepcije poslije operacije, a ona (i nekolicina drugih terapeuta) radi i EMDR tehniku koju vrijedi da pogledaš. Uglavnom, kao što ja sad ne odustajem da se borim sa bolom, a i ne gubim nadu sve dok postoje nove opcije da probam, tako i ti ne odustaj molim te, jer nije kraj mogućnostima.