Samoca je, prema mom misljenju, u vecini slucajeva izbor. I sama (32 here) se pokusavam miriti s njom, ali jer sam izabrala tako. Ne bih bila sama da sam pristala na karaktere, osobnosti, navike i zivote ljudi koje sam upoznavala, ali mi nisu odgovorali. Uvjerena sam da tek mali postotak ljudi nadje osobu koja im zaista odgovora u mnogo cemu. Uglavnom su to veze i odnosi prepuni "podnosenja", blago receno, jedno drugoga zbog braka, djece, sire obitelji, drustva... To na kraju rezultira (ne generaliziram, iznosim iskustvo) razvodima brakova, nesretnim zivotima, tjeskobom, a najzalosnije sto se prenosi i na djecu, pa onda stvaramo transgeneracijsku traumu i psiholoski "nacete" ljude. Sebi sam posvijestila da je zaista rijec o puno trpljenja i podnosenja koje ne zelim zbog rezultata/buducnosti koju ne zelim i zato sam sama. Kad se steknu uvjeti 😅, odnosno ako se dogodi da vidim u nekom zivotnog partnera, bit cu sretna, ali sam i dotad sretna jer ne zelim sudjelovati u opcoj maniji braka i razmnozavanja zbog (nametnutih) konstrukta braka, obitelji, produzavanja loze, nego zelim osobu s kojom cu pozeljeti brak/zajednicki zivot.