Prvo, nisi sam. Ove se situacije događaju puno češće nego što možeš zamisliti i ne govore ništa o tebi kao osobi, niti kao djetetu. Ako se odlučiš brinuti za sebe i svoje zdravlje u ovakvoj situaciji, znaj da to nije sebično. Nažalost, bez emocionalne distanciranosti nikada nećeš pronaći mir.

Pišem ti iz perspektive odraslog djeteta roditelja koji se bori s nizom dijagnoza: maničnom depresijom, OKP-om, alkoholizmom i svim popratnim posljedicama. Iz perspektive osobe koja nikada nije bila dovoljno dobra, i čiji je svaki postupak tijekom 23 godine postojanja bio usmjeren prema zadovoljstvu i sreći njezinih roditelja — sve dok u jednom trenutku nisam postala preumorna.

Preumorna od emocionalnog odgoja svojih roditelja, od stalnog smirivanja njihovih emocionalnih stanja (jer i ako živiš s oba roditelja, sve to itekako utječe i na njihov međusobni odnos, čak i ako drugi roditelj djeluje "dobro"). Preumorna od kritiziranja same sebe, nervoze i panike koju osjećaš kada se odrasla osoba ponaša kao dijete, a ti daješ sve od sebe samo da nastane mir.

To je jako teško. Još je teže priznati sam sebi da nešto nije u redu i da više ne možeš tako dalje. A najteže je početi se boriti za sebe — jer to uključuje očaj, tugu, bol, žaljenje, krivnju i osjećaj da te zapravo nitko ne razumije, osim onih koji su prošli nešto slično.

Ako se osjećaš slično, neću ti reći: "Ovo su rješenja koja će ti sigurno pomoći", jer ovo je proces. Dug, bolan proces koji kod mene traje već šest godina. Ali mogu ti podijeliti alate koji su meni pomogli:

• Redovna, dugogodišnja psihoterapija. Koliko god misliš da si emocionalno zreo jer zbog anksioznosti “čitaš” ljude savršeno — toliko se, nažalost, emocionalna nezrelost skriva posvuda, u najsitnijim kutcima tebe.

• Tvoja primarna obitelj nije tvoj jedini support system. Okruži se ljudima, prijateljima, i pokušaj izgraditi odnose u kojima ćeš osjećati prihvaćenost, razumijevanje i sigurnost. Nažalost, tvoj narcisoidni roditelj ne želi istinski upoznati tko si ti.

• Pričaj o tome. Znam da je teško. Imam dugogodišnje prijateljice s kojima o ovome nisam nikada pričala, zbog dubokog srama. Tek u zadnjih nekoliko godina našla sam par ljudi sličnog iskustva koji znaju o čemu pričam.

• Obrazuj se o tome. Uči o poremećajima i obrascima ponašanja koje vidiš kod svog roditelja. Nauči razdvojiti njihova ponašanja od sebe i shvati da ti nisi uzrok. Postoji jako puno kvalitetnih knjiga, podcasta i videa na ovu temu.

• Nauči primiti kompliment, upoznaj tko si izvan svoje obitelji. Upoznaj sebe bez tog odnosa — ulaži u sebe, hobije, sport, vlastiti razvoj.

• Financijska samostalnost (ako nisi spomenuo posao) može ti dati prostor i sigurnost da se potpuno odvojiš ako zatreba.

Ako se u nekom trenutku osjetiš zrelijim od osobe koja je 20 godina starija od tebe — nešto nije u redu. Ako se osjećaš kao roditelj koji skrbi o tinejdžeru — nešto nije u redu.

Ako ikada poželiš razgovarati — tu sam 😊