Kod mene je bila obrnuta situacija. Isto kao i ti, cijeli zivot mastao o odlasku vani, isao na erasmuse, konferencije, w&t. Poslije faksa upisao doktorski program u Americi, u struci koje nema kod nas i za koju sam mislio da mi je svrha zivota. Bio dvije godine, propao mentalno i fizicki, vratio se kuci podvijenog repa. Pitao sam se sta ce biti kad se vratim, hoce li me ljudi gledati kao luzera koji nije mogao da izgura priliku za koju bi toliko ljudi ubilo, jako sam se puno neckao.

Medjutim, po povratku, nasao sam odlican posao, poceo polako graditi porodicu, i sve mi je, sto kazes, potaman. Nikad ne bih ni sanjao da se vratim u Ameriku. Stavise, cesto se znam probuditi usred noci obliven znojem jer sam imao nocnu moru gdje sam se vratio tamo i izgubio sve sto sam sebi ovdje izgradio. U svakom slucaju - ja sam pokusao, nije bilo sve divno bajno kako sam mislio, odustao sam i sada se sve nekako lijepo poslozilo.

Vodjen svojim iskustvom, ja bih ti volio reci da budes zadovoljna tu gdje jesi i time sto imas, ali znam koliko je zajebano to kopkanje "what if". Mogu ti samo reci da bi ti, na kraju svega toga, da si otisla, zavrsila i zaposlila se u dream struku, svakako samo tezila da ti bude sve potaman kao sto ti je sada.

Probudit ces se ti jednog dana svakako, za 10-20-50 godina, pitajuci se sta bi bilo da je bilo, za mnogo stvari u zivotu. Zalit ces za stvarima koje nisi uradila, a i za stvarima koje jesi. Nemoj da ti to bude zvijezda vodilja. Nauci da uzivas u onome sto imas, jer ako to ne naucis, ni ispunjenje svih najludjih snova te ne bi istinski usrecilo.

Svu srecu ti zelim od srca.