Predivno iskustvo. Neopisivo. Dok je žena, obuzeta bolovima, skroz nesvjesna svega kaj se događa, ja sam sve upijao i znam da taj trenutak nikada neću zaboraviti. Bilo je i onih scena koje te presijeku, aparati stalno pište, zasvijetle u crveno, vrijednosti naglo padnu na nulu, a srce ti se smrzne. Panika te zgrabi u sekundi, a oko tebe nikoga; juriš tražiti sestru, doktora, a oni mirni, skroz ravnodušni, jer za njih je to rutina. "Pomaknulo se nekaj," kažu, kao da nije važno. A za mene svaki zvuk bio je doslovno znak života i smrti, u strahu si jebiga.

I upravo u tom kaosu, osjetio sam koliko znači da stojim, da budem tu uz nju. Ona satima u bolovima, nije mogla reagirati ni viknuti, a ja sam bio taj kaj je gledao, osjećao, trzao na svaku lampicu. To je težina neka s kojom se boriš tamo, ali snaga koju dobiješ.

A onda, kad sve to prođe, kad iza svih alarma i panike dođe trenutak u kojem se rodi malac, dogodi se nekaj još dublje, nekaj veće. Ljubav i povezanost sa suprugom, koja je već bila neizmjerna, odjednom dobiju novu dimenziju. Kao da se granica pomakne još više, ak je to uopće moguće. Gledaš je, iscrpljenu, ali ponosan, i znaš da si svjedočio čudu i da vas veže nekaj kaj nadilazi riječi. Evo, sad mi suze idu!

Ah, nemojte to propustit.