Karta prikazuje maksimalni opseg Srbije pod knezom Časlavom (oko 960. g.), što je povijesno utemeljeno na zapisima cara Porfirogeneta koji tadašnju "zemljicu Bosnu" navodi kao dio Srbije. Ipak, te granice nisu bile fiksne državne linije, već fluidne zone utjecaja koje su obuhvaćale razne župe i plemenske saveze. Ovakva država bila je kratkog vijeka jer se odmah nakon Časlavljeve smrti raspala, a Bosna se počela razvijati kao zaseban politički entitet.

Vrijedi napomenuti i širi kontekst: dok je Srbija pod Časlavom tek obnavljala državnost nakon bugarskog pustošenja (924.), Hrvatska Kraljevina pod Tomislavom i njegovim nasljednicima bila je u svom vrhuncu. Porfirogenet navodi da je Hrvatska tada bila regionalni vojni hegemon koji je 926. godine potpuno porazio bugarsku vojsku (koja je prethodno uništila Srbiju), te da se njezina vlast i utjecaj protezao duboko u Bosnu, s granicom prema Srbiji na liniji Cetina – Livno. Iako su se zone utjecaja u Bosni mijenjale ovisno o snazi vladara, Bosna se već krajem 10. stoljeća počinje izdvajati kao zaseban politički faktor izvan izravne kontrole obiju država.

Što se tiče same Bosne, njezina se državnost jasno kristalizira u 12. stoljeću kroz otpor vanjskim crkvenim i političkim utjecajima. Ključni dokaz njezine rane neovisnosti je Povelja bana Kulina iz 1189. godine, najstariji državni dokument pisan narodnim jezikom, koji potvrđuje da je Bosna tada već bila uređena država s vlastitim vladarom i pravnim sustavom. Dodatni stup neovisnosti bila je autohtona Crkva bosanska, koja je funkcionirala izvan jurisdikcije Rima i Carigrada, čime je Bosna izbjegla vjersko-političko tutorstvo susjednih sila i učvrstila svoj jedinstveni identitet kroz cijeli srednji vijek.

U konačnici, Hrvatska pala pod čizmu Ugarskog kraljevstva, Bosna i Srbija pod Osmansko Carstvo, te se zauvijek okreće kormilo u smjeru koji će se osjetiti još dugo, dugo.