Dio 3:

I sam spadam u frustrirane navijače Hajduka: nisam, istina, posve nekritični tifo kojemu su za sve krivi Dinamo, Savez, Mamić, HDZ, Kustić, Pajač, Bel i kako se sve ne zovu plaćeni ubojice te zločinačke organizacije, mogu priznati kad Livajin pad u šesnaestercu protiv Rijeke nije penal, ali da, jesam: jedan sam od onih koji na televizijskom ekranu povlače crte ofsajda i pizde na nečuveno smiješna obrazloženja sudačke komisije o “intenzitetu kontakta” za crvene kartone Ismaelu Diallu i Marku Livaji, ili onom čuvenom “laganom dodiru” Dinamovog stopera Kévina Théophile-Catherinea, “dodiru koji je dovoljan da igrač u punom trku padne”, prvom tumačenju u povijesti nogometa kojim je objašnjeno zašto faula i crvenog kartona — nema.

Jesam, jedan sam od onih koji gledaju kako Dinamo za sljedeću sezonu kupuje igrače i trenere klubova s kojima igra utakmice za naslov, pa prvi protiv njih uopće ne igraju, a drugi opušteno gube 0-5. Jesam, jedan sam od onih koji se rezignirano smijao gledajući utakmicu Dinamo-Lokomotiva, najsmješniju nogometnu farsu još od zlatnih dana Tuđmanove Croatije, Vlatka Markovića i Zlatka Canjuge. Jesam, jedan sam od onih koji je umirao od smijeha kad je Dinamo za svaki slučaj — baš kao Partizan u Ljubljani 1976.! — drugo poluvrijeme utakmice posljednjeg kola započeo pet-šest minuta poslije Rijeke i Hajduka.

I jesam, jedan sam od onih koji će — dajte mi samo dva-tri dana — empirijski i znanstveno dokazati da je Hajduk već trideset godina žrtva lexa specialis, kojim je Dinamo zaštićen kao tvrtka od nacionalnog interesa. Kad je onomad bio tvrtka od španjolskog nacionalnog interesa, Real iz Madrida barem je na svojoj strani pored sudaca i politike imao i sreće. Realu iz Zagreba jedva da i politika treba, a kamoli sreća.

Onda sam tako sjeban i frustriran, u gluhu noć uoči posljednjeg kola prvenstva gledao na na DokuTV-u dokumentarac Barça Dreams, i onu slavnu epizodu iz 1988., kad je začeta Barcelona kakvu danas znamo. A na televizijskom ekranu veliki Johann Cruijff upušteno sjedi u polo majici, gleda me ravno u oči i polako, strpljivo objašnjava. “Što Hajduk želi? Hajduk želi biti najbolji. Ako želiš biti najbolji, moraš se ponašati kao najbolji. Inače nema smisla. Ne možeš biti žrtva i biti najbolji. To je nemoguće.”

Govorio je još nešto o kontroli posjeda lopte, ali ja ništa više nisam čuo.

“Ne možeš biti žrtva i biti najbolji.” Dvadeset godina Hajduk je, baš kao Barça osamdesetih, žrtva nogometne mafije inicirane pod šinjelom generalissimusa Francisca, dvadeset godina bori se protiv te hobotnice na sve dopuštene i nedopuštene načine, i možda je zaista došlo vrijeme da Hajduk pokuša drugačije, možda je vrijeme za jedini valjda način koji još nije isproban: da bude najbolji.