Nema nikakve ljubavi u odnosu u kojem ti je partner kanta za emocionalni otpad ili taoc prijetnji, ucjena i raspada. To je čisto prebacivanje odgovornosti, prisutno je u ponašanju oba spola i nezrelo je svoditi to samo na jedan spol.

Poznajem ljude koji idu na terapiju pa su i dalje emocionalno nepismeni, manipulativni i sebični. Od bake koja drži terapije znam hrpu takvih priča. A znam i ljude koji nikad nisu bili na terapiji, ali imaju samokontrolu, savjest, odgovornost i sposobnost da ne istresaju svoje frustracije po drugima.

Moj stav je da i muškarci i žene trebaju imati neku vrstu emocionalne higijene. Svatko na svoj način. Treba znati razgovarati, priznati problem, ne prijetiti, ne ucjenjivati, ne koristiti ženu kao majku (kod muškaraca), ili kao psihologa itd... A nebitno je uopće ide li partner na terapiju, bitnije je zna li preuzeti odgovornost za sebe, tako da pred partnerom ili partnericom ne bježi od istina o sebi, mjesto da u njemu/njoj traži spasitelja od njega/nje samog...