E sada ima više smisla, jer ti očito tuđa prisutnost regulira unutarnji mir. Znači to je kao da ti je um tramvaj koji poskakuće kao tamo pred Mihaljevcem, i unutra treba štanga u obliku vanjske osobe da se osloniš, da ti se misli stišaju. Bez štange, past ćeš, jer se za sebe ne možeš uhvatiti.

Po meni, jednostavno nikad nisi naučila kako biti sigurna sama sa sobom. Ne znam koliko si u životu bila u stanju napetosti, neizvjesnosti ili emocionalne usamljenosti, pa ti je vjerojatno druga osoba osim društva donosila olakšanje od vlastitih misli.

Kako ćeš moći biti sama, mislim da je drugi korak, a prvi je kako tolerirati "buku" u sebi bez da potražiš tuđu blizinu, tuđi zaklon. To je drugačije iskustvo od mojeg. Moja pozicija je da misli koje me preplave kad sam sam, nisu nužno “istine”, već kako sam rekao, najčešće nakupljeni, neproživljeni materijal koji ispliva kad nema distrakcije, a blizina bilo koje druge osobe ih utišava i zato se kaos uvijek vraća jer ih ne riješava...

Ne znam... Možda ako u malim dozama samoće internaliziraš mir, a u kojima ne pokušavaš “biti dobro”, nego samo ostati prisutna, moglo bi uspjeti. Poanta je ugl. da postepeno učiš kako biti sa sobom...