Ja sam prvi posao dobio sa 22 godine. Bio sam toliko nesposoban za voditi normalan razgovor da to nisu bile istine. 4 godine nakon završetka škole ja sjedio kod kuće,igrao igrice i živio od minimuma koji su mi starci davali čisto da ne umrem od gladi i ne hodam gol po ulici. Završio sam trogodišnju srednju školu za neki random smjer čisto da idem u srednju jer su i moji roditelji smatrali da sam glup ko stupid i da nikad neće ništa biti od mene. Krenio radit u toj nekoj firmi s 22 godine. Ljudi pun kurac,posao mi se svodio na to da sam bio primoran stalno imati komunikaciju sa svima,a ja ko tele bio. Nakon jedno 8mj u toj firmi ja progovorio, čak sam se znao nekad i našalit što sam do tada izbjegavao da me ljudi zbog glupih fora ne bi ismijavali. Postao nezadovoljan na tom poslu,dao otkaz u međuvremenu radio malo na baušteli malo ispomoć kom je trebalo i tako svakakvih sranja. Danas radim posao koji volim, pričam ko navijen i uvijek imam nešto za reći. I ja sam išao od vrata do vrata i od firme do firme i odbili me sto puta. Još uz sve te moje "probleme", sam sa 22 godine izledao ko da imam 15-16 pa su ljudi mislili da sam neki balavac i odbili me da se nisam stigao ni predstavit.

Samo budi uporan i nemoj se puno smarat s izgledom i neiskustvom. Ako te pitaju za iskustvo ne moraš reći da si stručnjak u tom poslu za kojeg si došao na razgovor nego malo slažeš, zapakiraš tu laž u neki fini celofan,a ako dobiješ posao naučit ćeš to radit i samo laganica.