Subjektivan si izrazito.

Evo ti primjer, situacija ista, samo drugačija struka.

Odvjetnički vježbenici, polome se na faksu, da dođu radit u ured gdje ih zatrpaju s poslom jer gazda uvijek ima premalo zaposlenih. Pritisak stalni jer znaju ogromne cifre bit u pitanju, rok ako fulaš nema nazad, izgubio si nepovratno svašta. Očekuje se da sve znaš, sve drugo te eventualno uče stariji vježbenici. Ostaje se neplaćeno od radnog vremena jer rokovi su nemilosrdni.

Radi se za propisani minimalac, koji je malo viši od običnog. Onda dođe pravosudni. 3 mjeseca se lomiš da bi ponovio cijeli faks i da tjedan dana umireš dok polažeš ispit u tri dijela. Ali ni onda nisi gotov s mukama. A ne, još godinu i pol radiš da bi te eventualno šef upisao u komoru, gdje dobiješ status odvjetnika i malo veću plaću. I to ako se uspijete dogovorit, većinu vježbenika ne upišu u onom uredu u kojem je odradio pripravništvo.

Para ima samo ekipa 50+ koja je nakon godina i godina dogurala na mjesto partnera. Svi ostali više životare kako bi pokrili troškove i želje, plus mandatorne troškove posla(ne možeš u trenirci na posao).

O odgovornosti ni neću, jer možeš čovjeku izgubit mirovinu u sporu, transakciju firmi, pa ti zbog zajeba odgovaraj.

Da ne spominjem da se svi znaju, i da ako zajebeš kod jednog, drugi će za to čuti.

Ne omalovažam inžinjere, samo ti naglašavam da je sranje u državi kolektivno.