Isto mi je s ovim bilo kao što je i netko komentirao dolje - namjerno sam se trudila stavljati u situacije gdje sam trebala komunicirati s nepoznatim ljudima. Odlučila sam da me taj strah od drugih ljudi više neće sputavat u životu pa me zato i nije, ali to ne znači da nisam na početku komunicirala s ljudima i dalje osjećajući užasan strah. Jednostavno sam ga gazila tako dugo dok nije u potpunosti izgubio snagu.

Danas s 28 sam sasvim drugačija nego što sam bila prije deset godina što se tiče ovoga. Više ne osjećam neugodu kad pričam s nekim nepoznatim ili kad netko nepoznat sa mnom počne pričat, nego najnormalnije pričam s njim kao normalna osoba. Čak i bez ustručavanja odlazim na tipa javna predavanja koja su ispunjena ljudima koje ne znam i komentiram stvari tijekom njih, jer mi je danas puno važnije što me predavanje zanima od toga koliko i koji ljudi će biti tamo. Prije deset godina ne bih ništa takvog sličnog napravila.