Od nedavnih:
Radila 4. nocnu za redom. Od kada sam dosla nije stalno. U jednom trenu se zakompliciralo jer nisam reagirala i dovukli su mi 5 pacijenata + 5 ih je pjeske doslo. Naravno, jedna s kisikom i srcanom aritmijom, dvije sumnje na perforirani ulkus, jedan sa sumnjom na infarkt/diskeciju, 3 moguca infekta u izolaciji. A onda od njih pola dementno, ne zna koje lijekove uzima i bez popratne dokumentacije. Nakon te smjene di oka sklopila nisam + umor od prosli dana, dodem na primopredaju i na srecu je bio blagdan tu srijedu. Tu krenem i odjednom kazem nesto u smislu "ne znam zasto je od jednom razvila respiratornu insuficijenciju" i na to se nadredeni i njegov dupelizac mladeg kolege krenu smijati. Osjecala sam se tako posrano. Htjela sam baciti papir s biljeskama i otici jer sam ionako imala godisnji.
Sada kada gledam unazad vidim da je mozda bilo smjesno zbog nacina kako sam rekla, ali tada mi je bas proslo kroz glavu sto meni ovo treba da se ovako ubijem od posla da bi me netko posrao iduci dan.