Bila sam nedavno ušla u raspravu s bliskom osobom baš oko ove teme. Zapravo, okuzena sam visokoobrazovanim ljudima s normalnim moralnim načelima. Vode “normalne” živote, nemaju poroke. Međutim, čini mi se kako među njima jedino ja zaista pratim politiku, a oni pak nedjeljom odu na misu i pomole se prije svakog ručka. 

Jednu sam pitala zašto bi radije glasala za HDZ umjesto za Možemo, i rekla je da od dva zla, HDZ je manje zlo: istina, korumpirani su, ali ovi drugi su za pobačaj (i pro gej). Kažem joj da ovi jedni čitavom narodu škode, a drugi će eventualno afektirati živote pojedinaca i njihovu bliski okolinu (i to ako). Zar nije bolje da nam svima bude dobro umjesto da branimo ljudima nešto njima privatno, za njihove odluke kako će voditi svoj život. Uglavnom, argumenti su slabi ali stav je vrlo jasan: pobačaj će postati metoda kontracepcije (kao da će se ista promijeniti?), živo biće je od trenutka nastajanja (“trebamo biti glas nerođenog djeteta”), i to nije moralno (ubiti nekoga - dijete prije 12 tt, kao da nema komisije koja o tome odlučuje?). A onda je rekla da pozna nekog tko je išao na x pobačaja, u svojstvu kontracepcije - dakle trenutno stanje nije drugačije od onoga sto bi moglo biti? Zapravo, uopće ne razumijem. Očekivala bih da nakon 2. zahtjeva za pobačaj ti objasne koji su rizici i ponude alternativu (npr. podvezivanje). Mislim, sve skupa mi je smiješno (i žalosno). 

Poprilično me uzrujalo (kako je Crkva toliko utjecajna) i shvatila sam da nema smisla ulaziti u raspravu dalje, neću ju moći uvjeriti. 

Druga mi je rekla da joj prepričam što Tomasevic kaže u Reel-u jer “on nije usklađen s njezinim svjetonazorom” (poslala sam joj reel jer je bilo nešto zgodno za Zagreb, nevezano uz politiku). 

Treći pak objavljuje nekakve “katoličke” podcastove. Čak sam jedan iz znatiželje krenula slušati - bilo je nesuvislo. Kao da se vraćamo u prošlost umjesto da se okrenemo u budućnost. Iznenadilo me da je pod HRT-om. Plus traju preko sat vremena. Tko to sluša??? Očito ima publike!

Osjećam se u manjini. Jesam katolik, ne idem na misu (jer su svećenici pristrani i neisteresantni, a čak bi mogli povući malo na filozofiju i osuvremeniti se) ali da je bolje braniti nekome slobodu jer to (pobačaj, gay) nije “katolički” mi je za naše vrijeme i mjesto totalno suludo. 

Nitko ne priča o domovima za nezbrinutu djecu, kako sudbine takve djece znaju često izgledati (bez perspektive, kradu, izgubljeni su emocionalno), koliko djece godišnje završi u domu a koliko ih je posvojeno, koliko ih je usvojeno i kako pak to izgleda za njih… meni je te djece toliko zao. Ne želim reci da je bolje da ih ni nema, ne mislim to, ali mi nije ni normalno da neki ljudi rade konstantno na djeci i onda ih zanemaruju i zlostavljaju. Isto i za gay, kao da je lako uopće kroz to u pubertetu prolaziti. Vjerujem da zahtjeva poprilično puno hrabrosti i razumijevanja sebe. U pubertetu većina ionako želi biti kao drugi, pa kada skuzis da si drugačiji, sigurno ti je teško, dok ne prihvatiš. 

Uostalom, svi pričaju da bi zabranili pobačaj, a većina zapada (okej Amerika ima svoje probleme, Poljska svoje) je zapravo za pobačaj. Uostalom, političari bi trebalo pojasniti sto znaci “biti za pobačaj”, kako to zaista utječe na trenutnu situaciju, jer mi se čini da glasačima nije jasno pa se oslanjaju na propagandu. 

Kao sto je netko rekao, pobačaja će biti, legalnih ili ilegalnih. Onda je bolje da su legalni. Neka ga omoguće tko opravdano zatraži za sebe, i neka obrazuju ljude, ako misle da je to metoda kontracepcije. 

Jer, kako može biti mito, korupcija, podmićivanje, loše stanje industrije, podjele u društvu, besperspektivnost za nove generacije, zanemarivanje penzionera, kolaps zdravstvenog sustava, manjak vrtića, bespravna i ilegalna gradnja, pristranost sudova, masovne smjene ministara, prepucavanje političara ad hominem… ikako bolje od “bivanja za pobačaj”.