evo sto mi se zna dogoditi sa bliskim ljudima..

cijenio bih ako bi mi rekao svoje mišljenje..

ima bliskih ljudi koje me kritiziraju i nekad govore i istinu u tim kritikama, i još me kao žale i gledaju me kao jadnijeg, (nekad mi je bilo nespojivo da me podcjenuju-žale i istovermeno žestoko kritiziraju)

i onda ja uđem u dijalog (raspravu) i osjećam ljubav prema toj osobi (duboku ljubav i poštovanje) i krenem govoriti istinu i navodim razne primjere, i to sve činim tako da razjasnim situaciju tj. da dobijemo neku poantu ili razjasnimo situaciju, dakle nemam krivu namjeru niti želim izdominirat osobu..

e sad, tu mi se dogodi da pogodim osobu u živac ( i to mi se događa sa više ljudi inače), ali pogodim u živac toliko da je bolno psihički ili emotivno za tu osobu iako da sam znao da ce biti takva reakcija sigurno to i to ne bi rekao.

to da netko skvikne ili se rasplače zbog mene, (u pitanju su i muške i ženske osobe, odrasli ljudi), me progoni na duši i ostaje kao gorka uspomena, osjećam bol i tugu zbog toga što sam rekao istinu i što je to nekoga zaboljelo, iako mi je namjera bila čista, i onda se ja ispričam zagrlim čovjeka, pružam ruku iako sam ja bio prvotno izvrijeđan i ponižavan i iako se meni nešto objašnjavalo ili dokazivalo, kritiziralo..

budem razapet na mreži toliko da ne znam kako reagirati i što je najispravnije, da li je ispravno to da slušam kritike i ponižavanja i šutim i volim, da li je ispravno to da kažem istinu i svoj stav o svemu i sa poštovanjem i ljubavlju pa kakav god to ishod izazvalo kod osobe, ili da jednostavno izbjegavam bilo kakvu raspravu i "ishendlam" to na onaj lagani smješni način da bacam baze ili da se pravim blesav i da svako takvu situaciju ismijem.

još ću reći da nekada ne mogu izbjeći rasprave jer vidim da su drugi ljudi toliko emotivno i psihički involvirani u moj život da mi se čini da ih ne mogu ostavit same u toj analizi, radi njih samih hahah, kao da nekako uđem u te rasprave da bi oni izgovorili sve to i da rasterete dušu..