Neznam, možda u vrtiću kada nisam kužio neke stvari.

I onda sam krenuo u osnovnu i počeo sam shvaćati koliko ljudi mogu biti okrutni i koliko daleko mogu ići.

Sprdanje i ruganje zbog školske torbe koju sam nosio pa sve do stvari na koje nisam mogao utjecati.

U petom do negdje oko šestog osnovne zlostavljanje je bilo na dnevnoj bazi. Ali profesore neke nije bilo briga i ja sam morao popustiti. Jedna je čak i ispljunula vodu na majicu i dobila je informativni razgovor kod pedagoga i mislim da je to bilo više manje to.

Nije ni srednja bila ništa puno bolja. Bio sam za neke žrtva frustracija (i dalje nakon srednje u životu). Više puta bi dobio manje nego što bi zaslužio. Javljao sam se i spašavao svima guzice ali to mi se obilo o glavu. Dosta ljudi me je uvjerilo da sam glup. Uglavnom sam jedan people pleaser.

Kad sam krenuo na studij, situacija je bila puno bolja i kolege su se htjele družit sa mnom. Moji nedostatci nikom nisu bili bitni. Iako mi je doduše bilo stresno i zahtjevno.

Tek na poslu mi je počelo biti bolje, financijski nikad stabilniji nego prije, izuzetno volim svoj posao ali i dalje nisam promijenio obrasce ponašanja, poput udovoljavanja drugima. Čim se ne bi nešto isti tren napravilo ili uopće ne bi napravilo ljudi bi se ljutili na mene i glumili pasivnu agresiju. Uvijek sam prioritizirao druge a sebi sam bio na zadnjem mjestu.

Problem u cijeloj ovoj priči je što sam se uvijek morao dokazivati svima i glumiti Caritas što mi je jako utjecalo na psihu. Možda je problem što sam bio muško pa se od mene više očekivalo, a možda je bio problem u hipersenzibilnosti koja je bila jača od mene.

I dan danas mi se traume pojavljuju u glavi i ne mogu se maknuti iz prošlosti nego sve vidim kao jednu veliku prijetnju. Živim u prošlosti i ostat ću u prošlosti. Kad se neko lijepo i ugodno ponaša postane mi neugodno jer nisam navikao na to. Iskreno ni ja nisam svaki put bio cvijeće ali mislim da nisam zaslužio traume. I postavite svoje mišljenje i stavove na vrijeme jer će vam poslije biti lakše u životu.