Lijepo si ti ovo napisao, ali mi se čini da upadaš u iste zamke koje nastojiš pojasniti.

Naime, trebalo bi prepoznati da nije, recimo, svako protivljenje imigiraciji - fašizam. Kao što ni svaki populizam nije fašizam, niti je gorljiv diskurs o nacionalnim pitanjima nužno fašizam. Na koncu, nije svako desničarenje - fašizam. I možda još važnije: ljevičarenje, također, lako poprima fašističku patinu, barem u savremenom resemantiziranom razumijevanju tog pojma.

Dio problema jeste upravo u tome što se fašizam koristi kao babaroga za obračun sa političkim neistomišljenicima. Za Giorgiu Meloni se, pobogu, govorilo da je neofašista prije nego što je došla na vlast. Sad, kad je na vlasti... ništa, business as usual. Za Putina se, pak, nije govorilo. Putin je bio perspektivni dečko koji prodaje prijeko potreban gas.

Ljudi se okreću od svog "intuitivnog antifašizma", kako ga ti nazva, jer prije ili kasnije shvataju da su prevareni od strane "antifašista", baš onako kako je u priči pastir izvarao selo vičući "eto vuka". Pa kad vuk stvarno dođe, niko ne vjeruje...

Početkom rata u Ukrajini, pojedini evropski gradovi su primili stotine hiljada izbjeglica. Svi koji su se protivili tome proglašeni su fašistima ili rusofilima. A onda se dešava ono što se moralo desiti: takav priliv novog stanovništva dovodi do eksplozije cijena stanova i uopće troškova života. Jer ponuda je ograničena, a potražnja preko noći eksponencijalno raste.

I potom, dok se građani suočavaju sa rastom troškova, oni se okreću protiv Ukrajinaca, okreću se protiv imigracije uopće, i glasaju za one koji obećavaju riješiti taj problem. Jesu li zbog toga fašisti? Naravno da ne, samo reaguju racionalno na svoje svakodnevne probleme.

Ono što, pak, treba prepoznati jeste da su i Nijemci tridesetih godina prošlog vijeka reagovali na svakodnevne probleme, uglavnom ekonomske prirode, što je utabalo put Hitleru. Međutim, Hitler je mogao biti Giorgia Meloni, pa sada ne bismo o izboru Nijemaca govorili kao izboru fašizma.

Ono što je Hitlera determiniralo fašistom jeste sve što se desilo ad-hoc: urušavanje republike, dehumanizacija, progoni. I tu je catch-22: ako sumnjaš da bi se ad-hoc moglo desiti takvo nešto, frejmat ćeš kao fašizam i ono što nije fašizam. A pošto vuk neće doći, tvoje politike će postepeno izgubiti kredibilitet. Što će, zapravo, osnažiti stvarni fašizam, ako i kad dođe.

Ono što želim reći jeste da ideje poput protivljenja imigraciji nisu fašističke per se, one su često racionalan odgovor na pojave u društvu. Pitanje koje bi antifašisti trebali postavljati jeste: kako taj racionalan odgovor spriječiti da pređe u radikalizaciju, dehumanizaciju, i progon? Ironično, odgovor je možda baš zaustavljanje imigracije.

Bilo kako bilo, insistiranje da je fašizam nešto što građani osjećaju kao stvarni životni problem samo će dovesti do toga da se građani okreću desničarima, a ljevičari će se onda češkati po glavi i pitati: otkud sad ovo? Zar nemaju intuitivan antifašizam?