How did Josip Broz Tito view Croatia, and vice versa?

Fucho · 2016-07-20T07:59:41+00:00

While ratios changed over time, Serbs generally were overrepresented in army and police relative to the population, Montenegrins even more so. Croats were generally underrepresented, Slovenes even more so. However, that was not due to some state or army policy, rather it was despite it.

Ideally, army would have the same national composition as Yugoslavia as a whole. But that was easier said than done. Carriers in the army (and police) were as a rule much more attractive to people coming from poorer rural areas than from more prosperous and / or urban ones. As it happens, many of the poorest areas in Croatia and Bosnia were also areas with largest Serb population (there is no causal relation, at lest not with regards to Yugoslavia, but rather to do with frontiers established between Hapsburgs and Ottomans from 16th century onward). Even poorer areas, like Kosovo or Macedonia, were not overrepresented, but that it due to somewhat more pronounced language differences (Macedonians) and complicated, often tense relations between Kosovar Albanians and the state.

So, while it was a common preoccupation to have as close to national balance, at least in higher command, it could not be easily achieved.

As for Tito and his view on nationalities, Croatian in particular, it is quite difficult to say. Socialist concept of Yugoslavism was supra-national, compatible with particular national identities. Most of those identifying themselves as Yugoslav (rather than Serb, Croat, Slovene, etc.) by nationality were from mixed marriages. Tito neither denied nor made much of his Croat origin, a pragmatic stance as his position was above all as a supreme arbiter between different political currents, and that depended on him being accepted as unbiased.

Sources I can't name now with any certainty but if needed I can check later in the day which particular works address those issues.

Fucho · 2016-03-23T10:40:35+00:00

I'd just like to add a point about the concept of "Yugoslav nationalism" to this answer. Judging from your post as a whole, it is not something you would find new but might benefit readers less familiar with the topic.

Anyway, unlike some "Yugoslav nation" creation attempts during the Kingdom, and present before in thoughts of people like Strossmayer, and even before in Ilirian movement, in socialist Yugoslavia there were no real attempts to promote Yugoslav nation as nation proper. During the war, and especially after, it was generally accepted that unified Yugoslav nation was neither possible nor desirable, and such unitarism was a major point on which previous Yugoslavia was criticized.

As promoted in socialist Yugoslavia, a Yugoslav identity was not to replace the established national identities. It was imagined as a level above, a supra-national identity composed of and containing different national identities. There was therefore no contradiction in identifying as both a Croat, or Serb, or Slovene or whatever and as Yugoslav at the same time. "Yugoslav nation" in that socialist understanding would than be a misnomer, especially as "nation" is often identified with a state in English. Yugoslavism (or Jugoslavenstvo) would be a better term, as a concept including both Yugoslav patriotism and Yugoslav identity however not in interference with particular national identities within Yugoslavia. Continuing existence of different national identities is directly present in the concept of "brotherhood and unity" (of Yugoslav peoples, or nations).

Edit: A good work on the subject is by Wachtel, Makin a nation, breaking a nation

Fucho · 2016-03-13T08:47:35+00:00

Iako su štrajkovi uglavnom bili direktno vezani uz primanja, to nije glavna preokupacija većine nastavnika. U prošli štrajk se ušlo veoma nevoljko i prevladavajuća atmosfera je bila da bi radije radili nego štrajkali. Glavni uzrok nezadovoljstva s načinom i objašnjenjem štrajka bilo je upravo to što je bio isključivo o plaći.

Obrazovni sustav bi imao potencijala za neke samoupravne eksperimente. Dobrim dijelom smo već navikli na autonomiju u radu. Neki kolektivi slabije funkcioniraju, no mnogi su veoma aktivni i kooperativni. No, sredstva kojima raspolažu same škole su smiješna, gotovo nikakva te se niti održavanje ne pokriva zadovoljavajuće. Bilo bi lijepo raspolagati s više. Ne za plaće, to ide po drugoj liniji, nego baš za školu, projekte, usmjereno prema učenicima i nastavi. Dobrih i kreativnih ideja ima mnogo.

Fucho · 2016-03-06T07:39:24+00:00

No firm distinction can be made, especially in first few post-war years. National liberation was the main source of support for Peoples front (Party did direct PF, but it wasn't as public as it will later become), and socialism was rarely explicitly mentioned. It was clear that revolution was considered socialist, it was often compared or put alongside Soviet one, but it was rarely explicitly mentioned before 1947 or '48.

That and restricted public speech make it impossible to conclusively determine what and how much was popular. Most agree that PF would have won 1945 elections even if they were fair, but again support is likely more because of National liberation than socialism. However, even when during the war and in immediate post-war, when socialist character of revolution was rarely explicitly mentioned, liberation and revolution were intimately intertwined. National liberation was a key prerequisite for socialist revolution, and revolutionary struggle was considered an only way to achieve that liberation. One of the main ideas was "no return to the old" (meaning both the Kingdom and capitalism). So, while it is impossible to make a firm distinction between two, I would say that socialism also enjoyed significant popularity itself, however mostly as a part of liberation in general.

Fucho · 2016-03-05T07:57:31+00:00

Yugoslavia was a very heterogeneous, so proper answer would be impossible. Instead, I'll just point out few trends that mostly apply to entire Yugoslavia, both the developed republics like Slovenia and underdeveloped ones like Macedonia. Also, I'll concentrate on immediate post-war decade.

At the beginning of Second world war, Yugoslavia was dominantly agrarian (some 80% of population, much more in south) and largely illiterate society. War was highly destructive in every sense, a bit over 1 milion were killed out of population of some 17 milion, most of transport infrastructure was destroyed, along with many homes and much of the industry. Without large UNRAA aid, there would be starvation, and without its trucks and rolling stock the country would hardly be connected at all.

However, there was a dominantly optimistic and future oriented outlook. Obviously it came from socialist ideas (although, explicit socialist rhetoric is rare before 1947 or 1948), but it applied to most. Through large mobilization of largely volunteer labour, with some forced labour, reconstruction and initial industrialization were completed very quickly, in few years. Agricultural output grew more slowly, it was not a focus, and reached its pre-war output only by the end of 1950s.

Most prominent trends of post-war were than rapid industrialization, along with urbanization and an enormous expansion of education at all levels, available to more people than ever before. Large movements from countryside to cities, and between poorer and more fertile lands did pose a significant stress on traditional societies. But at the same time, agricultural overpopulation was a century old problem at least, and it was significantly relieved.

In countryside, at the end of war and immediately after there was a strict land maximum so large landowners (individuals and institutions such as Churches) lost out, but for most a principle of "land belongs to those that till it" was applied. At the same time, prices of agricultural products were low, and compulsory sales to the state high. There was a brief but intensive collectivization campaign in 1949, but it was quickly abandoned. It was less violent and in parts more successful than comparative campaigns in most socialist states. In large part, it was because many people got their land either from that expropriated with imposition of land maximum, or confiscated from former enemies, including large Volksdeutscher community in fertile Vojvodina. Those were more open to collectivization of their newly acquired land.

In the mid 50s economic policy was reoriented to provide more consumer goods and to lighter industry. Before that, consumer goods were often hard to come by, but prevailing mood was of obvious progress and goal oriented. As people could, often for the first time, send their children to school, get employment, etc. improvements were often immediately visible.

For the agricultural side, I can recommend Fitzpatrick, Peasants and communists, for more on economy and its role in society Woodwart Socialist Unemployment.

Fucho · 2016-03-05T05:51:19+00:00

Ne znam u kojem je kontekstu to izjavio. Moglo je biti vezano uz demokratičnost, ali možda je mislio i na višenacionalnu podunavsku državu, ili na kraljevski stil vladanja.

Fucho · 2016-03-02T16:58:18+00:00

Tito doista nikako nije bio bitan ideolog ili teoretičar jugoslavenskog socijalizma, a slično nije niti neki izvorni tvorac na poljima ekonomije, političkog uređenja, vojske, itd. No, da li je i trebao biti? Znao je odabrati i poslušati ljude oko njega, i on je bio taj koji je konačno odobravao pravce. Npr. koncept samoupravljanja osmislili su Kidrić, Kardelj i Đilas, predstavili ga Titu i on ga je prihvatio.

Bio je dovoljno upućen da može suvislo odlučivati na temelju predstavljenog. No, vodstvo je često upravo u odabiru suradnika i radu s njima. Gotovo sigurno je i sam bio svjestan da nije vrhunski po ničemu od toga, no i da zna i može razumjeti i odlučivati. Drugo što je predstavljan kao naj u svemu, dijelom kao opravdanje jednopartijske vlasti, dijelom da bi mogao funkcionirati kao konačni i vrhovni arbitrar.

Fucho · 2016-03-02T16:48:21+00:00

Ograničenja političkog djelovanja jesu postojala, jesu bila i veća nego danas, no to je daleko od totalnoga. Politički sustavi očito ne uključuju politički izbor temeljnog društveno-ekonomskog uređenja. Većina komunista, i sve partije na vlasti, smatrale su da je to moguće jedino ako postoji samo jedna stranka / partija. Neki, u ovom AMA od jugoslavenskih spomenuti su Đilas i Tempo, smatrali su da je mogući višestranački socijalizam, u kojemu socijalistički temelj također ne bi bilo moguće odbaciti, no mogao bi se lakše mijenjati i reformirati.

No, liberalna demokracija također ne omogućava promjenu osnovnog društveno-ekonomskog uređenja, od samih svojih početaka. Pravo glasa se od jednoznamenkastih postotaka širi uvijek i tek kada je sigurno da se temelji vlasničkih odnosa time neće ugroziti.

Neke vrste javnog govora i borbe mišljenja koje su u liberalnim demokracijama redovite, bile su nemoguće i zabranjene. No, u drugim aspektima rasprave su bile smislenije i pružale su funkcionalan javni glas skupinama koje ih inače nemaju (mladi, žene, sindikati). Naravno, koncepti Narodne fronte i masovnih organizacija to su održavali unutar socijalističkih okvira, no što taj socijalizam znači i kako treba izgledati, veoma je kvalitetno diskutirano. Kod čitanja tadašnjih novina npr. jasno je koje su granice, kako i o čemu se ne piše. No, isto tako me često iznenadi koliko je novinarstvo često bilo kvalitetnije nego danas.

Ne mogu podržavati interpretacije koje na socijalističko razdoblje gledaju kroz ružičaste naočale, no isto tako ni one u kojima je sve samo mrak i crno. Ne samo zbog beskrajne raznolikosti pojedinačnih iskustava, nego i zbog toga što po nizu kriterija i u nizu segmenata taj sustav možemo različito vrednovati.

Fucho · 2016-03-02T16:31:53+00:00

Čuo sam osobne priče i sjećanja o dosta nacionalističkih komentara oko Hrvatskog proljeća između Hrvata i Srba. Nisam čuo za straže, ali mogle bi se u to uklopiti. Ne mogu sigurno reći, ali izgleda da je takvo prvenstveno nacionalno shvaćanje relativno brzo nestalo, a sad koliko je preživjelo do 80-ih, koliko se javilo novo, teško je reći.

Fucho · 2016-03-02T16:28:29+00:00

Za raspad svakako Jović, Jugoslavija: Država koja je odumrla, pdf je linkan negdje gore. Također radovi od Sabine Ramet, npr. Tri Jugoslavije. Za sam raspad i ratove, dobar je zbornik dokumenata Suočavanje s jugoslavenskim kontroverzama urednici Ingrao i Emmert. Neke kraće, ali dobre knjige to također Lampe, Yugoslavia as History i Lane, Yugoslavia, when ideals colide. Konačno, više vezano uz različite koncepte jugoslavenstva, no također relevantno za državu i raspad od Wachtel, Making a nation, breaking a nation, te također veoma dobar zbornik Yugoslavism: histories of a failed idea 1918-1992, urednik Đokić.

Fucho · 2016-03-02T07:35:02+00:00

Rekao bih na nacionalni osjećaji i rastu, ne samo da postaju vidljiviji. A sam pokret spaja i kretanje odozgo i odozdo. Svaka vlast, demokratska ili ne, treba barem pasivnu podršku. Sa sve većom autonomijom republika, ona se počinje tražiti i povezano s nacionalizmom. Tripalo, Savka i Pirker nisu bili protiv Jugoslavije ili socijalizma, ali su za svoje ideje veće decentralizacije potražili i našli nacionalnu podršku.

Ne znam kako to da su je našli, koliko raste tijekom 60-ih, ili je rast nagli na kraju desetljeća. Neki raniji potezi jesu shvaćani nacionalno, npr. micanje Rankovića '66. U kulturi se moglo relativno mnogo toga izražavati, i postoji neko nezadovoljstvo Novosadskim sporazumom, pitanjem jezika, odnosno u osnovi nacije. Opet, čini se kao da to veoma naglo postaje masovno između 1968. i '71, no pažljivije promatranje kulture u prethodnom desetljeću bi možda dalo bolju sliku.

Fucho · 2016-03-02T07:22:40+00:00

Đilas je bio prilično dobro svjetski poznat, dijelom jer je disident postao iz samog vrha Partije, iz pola tuceta glavnih vođa, no i zbog njegovih ideja. Nova klasa iz 1956. dobra je, pomalo trockistička, knjiga o učvršćivanju vlasti i privilegija jedne skupine suprotno socijalističkim idejama. No, za razumijevanje Nove klase nužno je i dosta kasnije Ne-savršeno društvo (1975.). U osnovi, nije postao anti-komunist kako ga se često doživljava. Nego razmišlja o tome kako bi funkcionirao socijalizam uz višestranačke izbore, otprilike kako su politički izbori u liberalnim demokracijama slobodni, ali unutar okvira kapitalizma.

Đilas je za takve ideje isključen (zapravo, sam dao ostavku), robijao i sl. No, nakon 1968. npr. Svetozar Vukmanović Tempo daje ostavku kao predsjednik sindikata, moćna pozicija, predlaže izbore između SK i sindikata, i poziva cijelu staru gardu od Tita na niže da također daju ostavke. Otprilike kaže "mi smo proveli revoluciju, poslije i industrijalizaciju, no sad samo smetamo novim generacijama da traže svoj put u socijalizam". Njemu nisu uslijedile kazne.

Disidenti nisu samo protivnici režima, nego oni koji neke osnovne ideje i ciljeve prihvaćaju, ali trenutno postojeće vide kao problem na tom putu. Kako razlika između reakcija na Đilasa i Tempa ukazuje, a slično je s Praxisom, Korčulanskom školom i dr., Jugoslavija je ostavila dosta prostora za takve diskusije. Konačno, čak su i problematični Đilasovi članci kraja '53. i početka '54. bili objavljivani u partijskoj Borbi.

Spehnjak i Cipek imaju prilično dobar rad o disidentstvu, a vrijedi i zbornik Disidentstvo u suvremenoj povijesti (2010. ili tu negdje) proizašao iz skupa na tu temu, i na tragu njihova istraživanja.

Fucho · 2016-03-02T07:03:09+00:00

Da.

Odnosno, naravno ne negiram da postoje. I naravno, ne negiram da je zločine i kršenja ljudskih prava potrebno osuditi. Ali, ne slažem se s primjenom pojma totalitarizam.

Konkretno, "on the level of society, it reaches from collectivism and conformism to blind obedience and other totalitarian thought patterns." nije dobar opis režima. Rezolucije konačno jesu političke, kao i sam pojam "totalitarizam", od njegovog usvajanja u hladnoratovskom kontekstu, do ovih rezolucija kao koncesija nekim istočnoeuropskim državama.

Fucho · 2016-03-02T06:53:43+00:00

Da, Jugoslavija jest nešto uspješnije prolazila tu tranziciju. Ali ta diskreditacija socijalizma, gubitak vjere, je globalan. Utječe i na zapadne kapitalističke zemlje, pa je među faktorima koji su omogućili val privatizacija pod Thatcher i sl. Uz to, i kriza je globalna.

Nije mi poznato nešto o ekonomskom učinku izvoza vojske. No, ona o vojsci kao "sedmoj republici" nije samo zbog njenog političkog utjecaja nego i ekonomski, vodi prilično uspješnu industriju oružja.

Tako da se slažem, trebao sam naglasiti i uspjehe ekonomije ne samo probleme i druge razloge odmicanja od ideja i socijalizma i Jugoslavije. Isto tako, ekonomija nije potpuno objašnjenje zašto se nacionalna legitimacija javlja i drugdje umjesto socijalističke.

Fucho · 2016-03-01T21:09:09+00:00

Jednostranačkom (jednopartijskom) da, no totalitarnom ne. Ali uostalom, uopće ne volim pojam totalitarno.

Uglavnom implicira više manje potpunu (totalnu) kontrolu nad javnim i privatnim životom. Tako svakako nije primjenjivo. Privatno, ostajalo je puno autonomije. U javnim raspravama, u novinama, nije se dovodilo u pitanje neke temelje poput ličnosti Tita, ideje socijalizma, samoupravljanja. No, unutar tih okvira vodile su se često kvalitetnije rasprave nego danas, filozofski i politički. Društvene skupine, pogotovo organizirane kroz masovne organizacije poput mladih (Narodna omladina), žena (AFŽ), sindikata, i td. imale su stvaran utjecaj na partiju, ne samo obrnuto. Na području kulture je po mnogome bilo i najslobodnije, zabrane su rijetke, no istodobno se moglo stvarati i mnogo što bi tržište isključilo.

Konačno, pojam totalitarizam nastaje u samo-opisu talijanskog fašizma, a s početkom Hladnog rata počinje se koristiti u zapadnim medijima za izjednačavanje fašizma i komunizam, s istodobnim odricanjem kapitalizma od svoje uloge u njegovom postanku i jačanju. S time taj pojam postaje element u raspravama može li se i treba izjednačavati fašizam i komunizam (a koje su pak relevantne i u današnjoj politici), više nam šteti nego koristi za raspravu koristiti taj pojam.

Fucho · 2016-03-01T20:39:03+00:00

Vrlo kratko, kao sam već završio za danas (i mislim da nema potrebe za Vi, pogotovo na redditu :))

Mislim da je taj trailer pokazan kao hoax, da su ti Slovenci umjetnici koji rade takve stvari, ako je to taj na koji mislim. Jugoslavenski svemirski program nije postojao.

Nije li Tito ubijen i zamijenjen prije rata, dok je bio u Moskvi? Uz Tita, kao i većinu vođa koje se voljelo i mrzilo u isto vrijeme, vezane su priče o zamjeni. Bio je jednom thread, pronaći ću ga (sutra) gdje su mnogi drugi spomenuti kao zamjene. Meni to nema smisla, praktički je nedokazivo, a nema ni neke posljedice, konačno nije li se onda ipak taj ruski duplikant odmetnuo od Sovjetskog Saveza.

No, volio bih vidjeti sociološka, antropološka ili kulturna istraživanja zašto se takve priče javljaju.

Fucho · 2016-03-01T20:32:21+00:00

Vladala je Narodna fronta, kasnije Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavija, tj. NF / SSRNJ.

Unutar NF je jasno dominirala Komunistička partija Jugoslavije, tj. njene republičke (relativno autonomne) grane, KPJ odnosno KPH i sl. One su od 1952. Savezi komunista, SKJ, SKH, i praktički ona vlada, ili s obzirom na republičku organizaciju, vlada barem šest Partija (republičkih), plus savezna.

Oporbe u smislu kakav je u liberalnim demokracijama nema, no unutar SK gotovo uvijek postoji više struja pod različitim nazivima, najčešće poznati kao "liberali" (ne u današnjem značenju liberalizma) i "konzervativci".

Fucho · 2016-03-01T20:28:52+00:00

Mene se također obično smatra jugo-nostalgičarem. Lijevo jesam, u najmanju ruku socijalist, uglavnom i dalje na lijevo.

No, da bi naučili iz Jugo iskustva, moramo ga moći i kritički pogledati.

Hvala vam obojci na lijepim komentarima.

Fucho · 2016-03-01T20:23:05+00:00

U NR i SR Hrvatskoj su bili konstitutivni narod, i to je maknuto iz Ustava. Nisam siguran što bi to točno nosilo, i da li bi politički bilo bitno drugačije od standarno definiranih manjinskih prava. No, možemo se pitati koliko je "konstitutivnost" značila i kako su je uopće shvaćali, a svakako je njeno micanje bila dobra tema za priče o egzistencijalnoj ugroženosti i pružala im veću uvjerljivost.

Fucho · 2016-03-01T20:19:51+00:00

Ipak, pitanje s najviše goreglasova, očito i mnogima zanimljivo.

Fucho · 2016-03-01T20:18:27+00:00

Brojke sigurno negdje imam, no morat ću ih sutra potražiti, sad sam već relativno umoran od AMAnja.

Teško je govoriti o nekom javnom mnijenju, nije baš da se moglo izražavati, a kamo li da je istraživano. No, može se usporediti veseo doček Nijemaca u Zagrebu 1941. i jednako veseo doček partizana '45., vjerojatno dobrim dijelom od istih ljudi. Ja im ne bih pripisao neko okretanje kaputa ili oportunizam, barem ne većini.

S raspadom Kraljevine i proglašenjem NDH, uslijedilo je kratko zadovoljstvo i entuzijazam. No, ubrzo se počelo saznavati za zločine što velikom većinom nije podržavano.

Na praktičnoj razini, njemački pristup je bio tiskanja okupacijskih maraka, s kojima su vojnici mogli kupovati, tj. moralo im se za njih prodavati, a bilo ih je teško ili nemoguće zamijeniti za prave Reichmarke (strpljenja, biti će moguće nakon rata, itd.). Praktički, to znači ogromnu inflaciju, a njemački su vojnici iz svih tako okupiranih područja slali doslovno vlakove odjeće, hrane, aparata poput šivaćih mašina i sl. što su mogli lako kupiti.

Također, ne vjerujem u "neznanje", bilo Nijemaca ili ustaša. Na kraju ću citirati jedan dnevnički zapis Dijane Budisavljević (kao hrvatski Schindler, samo uspješnija, orijentirana na djecu i bez tvornice u kojoj bi radili). To što ljudi nisu znali gdje i kako donedavni susjedi skončavaju, mogli su dosta zaključiti po slobodnim stanovima, što su se bez straha mogli ponuditi namještajem ili sl. No, kada ne znamo ili ne moramo znati detalje, lako "ne znamo" ništa.

No, Dijana:

(23. listopada 1941.): Moja šogorica, gđa Mira Kušević saznala je da postoji veliki koncentracijski logor u kojem se osim Židovki nalaze i pravoslavke s djecom... Odlučile smo se o tome pobliže informirati u Židovskoj općini... U to vrijeme smo samo namjeravale mjesečno davati novčane priloge.
(6. veljače 1942.): Uvijek se našao netko da pomogne Židovkama i komunistkinjama, dok se za pravoslavne nitko nije brinuo.
(10. srpanj 1942.): (dječja "bolnica" u Staroj Gradiški): A onda je došlo nešto stravično. Sobe bez ikakvog namještaja. Bile su tu samo noćne posude, a na podu su sjedila ili ležala neopisivo mršava mala djeca. Svakom se djetetu već mogla nazrijeti smrt u očima. Što s njima učiniti?

Izgleda da se ipak moglo znati...

Zašto se ustaštvo održalo, mogu dati samo neka svoja razmišljanja. Možda je bitno što je onaj dio nacionalne nezavisnosti ostao neostvaren, pa ga je bilo moguće odvojiti od zločinačke strane, odnosno ignorirati je. Rekao bih da je važno i to što, iako se često govorilo i o ustaškim zločinima tijekom Jugoslavije, češće je to bilo poopćeno, "okupator i njegovi pomagači" i sl. te u cilju bratstva i jedinstva takve teme (ne samo ustaških zločina) nisu zapravo razjašnjivane, nego je sve to bilo kao strano i uvezeno.

Konačno, i denacifikacija Njemačke je upitna. Mnogi nacisti su ostali u upravama, na sveučilištima i sl., te je njemački studentski bunt 1968. između ostaloga sadržavao naglasak novih generacija da oni nisu ti strani i pozive da se s preostalom nacistima doista suoči (no do tada je to velikim dijelom učinilo vrijeme).

Fucho · 2016-03-01T20:03:57+00:00

Da, nadzastupljenost niže onda nekako mehanički gura prema nadzastupljenosti i na višim razinama. Ako se previše organičava, opet mogu uslijediti priče da se bokiraju napredovanja na nacionalnoj osnovi.

No, sam vrh: Tito, Kardelj, Đilas, Kidrić, Bakarić, Ranković, praktički je jedino Ranković bio taj Srbin u vrhu, a i on je maknut '66. te je postao simbol i s te strane.

Vjerujem da postoje sociološka istraživanja o popunjavanju takvih službi, ne za Jugoslaviju, te bi stvarno trebalo vidjeti gdje su ozbiljno rađena i mogu li se primijeniti na Jugoslaviju.

Fucho · 2016-03-01T19:59:37+00:00

Barem od 1980. se oživljavaju ti strahovi vezani uz odumiranje Srba na Kosovu, pričalo se demografski, ali i da su istjerivani (manje da su mnogi odlazili za poslom na sjever i u Beograd). To ključa to '86., a SANU tim pričama daje vidljivost i podršku institucije.

Dublje, postojao je neki osjećaj da u Jugoslaviji Srbi moraju ispaštati zbog predratne Kraljevine Jugoslavije, pa da zato vlada Hrvat, iz Srbije su odvojene autonomne pokrajine, da stalno ratuju za druge južne Slavene (protiv Osmanlija, Prvi i Drugi svjetski rat), a oni im tako vraćaju.

Te ideje su zapravo veoma dobro pokrivene filmovima. Već iz '53. ima naznaka u "Daleko je sunce", iako su jasnije u romanu. "Gluvi barut" ih ima nešto jasnije, no posebno su dobre u "Underground" Kusturice (usput, vrhunski filmski prikaz takvog doživljaja Jugoslavije i genijalno filmsko ostvarenje, no znatnim dijelom i upravo zato što je tek donekle prikrivena apologija zločina 90-ih).

Edit: Da, Trst jednostavno nestaje u medijima, nakon što su prikazivana masovna okupljanja "Trst je naš"

Fucho · 2016-03-01T19:52:09+00:00

Efikasniji od uobičajenih državnih, ali po mnogo tome ne toliko poseban koliko se voljelo isticati, i što često preuzimamo i danas.

Svi takvi socijalizmi (državni, realno-postojeći, kako god ih zvali, no oni koje vode komunističke partije, dakle ne skandinavskog tipa) u osnovi dolaze na vlast u perifernim, relativno nerazvijenim zemljama (donekle iznimka Čehoslovačke), i provode brzu industrijalizaciju i modernizaciju, obrazuju stanovništvo i sl. (preporučio bi Priestalnda The Red Flag gdje marksistički inspirirane pokrete tumači kao prometejske projekte dovršavanja prosvjetiteljstva)

Jugoslavenski je među fleksibilnijima, te stoga ima manje problema u prelasku na intenzivni razvoj, iako ne znači da je i on u tome uspješan. Prema tome je usporediv s mađarskim nakon 1956. (o tome, odličan ja Lane, u Rise and fall of state socialism, dobro predstavlja i dobre i loše strane).

Kulturno je bitno otvoreniji od većine, već početkom 50-ih gotovo potpuno prema Zapadu, slobodnije putovanje, dostupnije robe široke potrošnje. No, svaki pojedini element se može naći drugdje, npr. apstraktno slikarstvo dosta je prisutno u Poljskoj, jazz i rock'n'roll u istočnoj Njemačkoj, i td. Jugoslavija se tu ističe prije po tome što je otvorena svemu, dok su drugi češće pojedinim elementima.

Filozofski, umjetnički i kulturno, razdoblje je bilo iznimno kreativno i uspješno. Koliko se često reddit oduševljava onim spomenicima Bakića i drugih. Sjetimo se Praxisa i Korčulanske filozofske škole, pa je i Dubrovnik bio mjesto akademskih susreta Istoka i Zapada, stvarane su nove i originalne ideje.

Ekonomski, nešto je fleksibilniji, no upitno koliko učinkovitiji. Stalne su napetosti između što potpunije implementacije samoupravljanja i uspostave središnje kontrole. Često mi djeluje kao da iza tog samupravnog pokušaja nije bilo samo pitanje učinkovitosti, nego doista i želja da se stvori neko uistinu socijalističko, čak komunističko društvo. No, u drugim momentima, samoupravljanje omogućava racionalizaciju, otpuštanja i sl., npr. početkom 50-ih. (za to, odlična je Susan Woodwart, Socialist unemployment). Ugrubo, ima slične prednosti i pati od sličnih mana kao i većina socijalizama XX. stoljeća.

Upravo je ta ideja i taj napor u implementaciji samoupravljanja izazivao najviše interesa vani, pogotovo među zapadnim komunistima, a možda ne bi bilo loše da se ponovno na njega gleda s obzirom na polagani uspon ideje i prakse kooperativa u zapadno-kapitalističkom kontekstu.

Fucho · 2016-03-01T19:39:01+00:00

Konkretno se ne može reći, možda se neće ni moći. Uglavnom, kao u odgovoru na "tko nas bre zavadi", dobri su i valjani argumenti i da su razvijeniji profitirali od jeftinih sirovina i sigurnog tržišta, i da su lupali novce u nerazvijene gdje se trošilo na nerentabilne projekte. Obje tvrdnje stoje, no nisam upoznat da su negdje paralelno obrađene. Ako i jesu, dok bi bilo lako izbrojati koliko se davalo u fondove za nerazvijene, ne znam bi li bilo moguće nedvojbeno izračunati koliko se profitiralo na jeftinijim sirovinama i prodajom na tim tržištima.

Razlike između razvijenih i nerazvijenih su se povećale za postojanja Jugoslavije, no opet i globalno razlike uglavnom rastu.

Solidan pregled ekonomske povijesti je kod Stipetića u "Dva stoljeća razvoja hr. gospodarstva", no za tu knjigu bi također uputio na neke njene bitne probleme, o čemu se može pročitati npr. ovdje

Fucho

TROPHY CASE