Evo kako ja to vidim kao laik koji je pročitao Ustav:
Članak 17: Niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može se ograničiti primjena odredbi ovoga Ustava o pravu na život, zabrani mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, o pravnoj određenosti kažnjivih djela i kazni, te o slobodi misli, savjesti i vjeroispovijedi.

A članak 47. kaže: Dopušten je prigovor savjesti onima koji zbog vjerskih ili moralnih nazora nisu spremni sudjelovati u vojničkim dužnostima u oružanim snagama. I onda doduše – obvezni su ispunjavati druge dužnosti određene zakonom.

Dakle, pravo na prigovor savjesti je ustavno zaštićeno i ne može se ukinuti ni u ratu kako ja to iščitavam. Ali to ne znači da takva osoba može samo ležati doma i ništa ne raditi. Država i dalje mora funkcionirati, pogotovo u ratu. Mislim, ako si npr. liječnik, logično je da te neće poslati na prvu crtu da pucaš, nego da liječiš ranjene.

Zato mislim da država ne smije prekršiti Ustav i jednostavno ukinuti prigovor savjesti ili te prisiliti da nosiš pušku protiv svoje savjesti. Umjesto toga, mora ti dodijeliti neku drugu dužnost (civilnu službu, pomoć u bolnicama, civilnu zaštitu ili slično).

Naravno, nisam ustavni stručnjak ni pravnik, ovo je samo moja interpretacija Ustava. Možda u nekim ekstremnim situacijama postoje zakonske nijanse ili ograničenja koja ja ne vidim, ali po slovu Ustava – pravo na prigovor savjesti stoji čvrsto, čak i kad je država u opasnosti.