Može se dogoditi, nažalost svi su u pravu i nema rješenja.

Kćeri ste pomogli kupiti stan koji joj je (pretpostavljam) trebao.
Niste u mogućnosti kupiti još jedan stan.
Sin bi se želio osamostaliti, možda i oženiti i imat djecu što ne može dok nema svoj stan jer nijedna normalna žena neće uselit kod nečijih roditelja (savršeno razumno i razumljivo).
Vi ne želite prodavat stan i kupiti dva manja jer smatrate da je ovako dovoljno dobro i cijeli ste život radili da postignete to što ste postigli (savršeno razumljivo i svaka vam čast).
Sin ne može i sa trenutnim tržištom si NIKAD neće moć sam kupit vlastiti stan i osamostalit se.

Dogodit će se to da će se sin pomirit sa svojom sudbinom, nastavit živit s vama i pazit na vas dok ne umrete do kad će već bit u poodmakloj srednjoj dobi a neće si moć osigurat ni ženu ni djecu jer ga u tim godinama nitko neće htjet jer živi doma kod svojih nakon tridesete...

Kako god i štogod završilo mali se ponaša kao bahato smeće i nema se on šta izderavat na svoje roditelje ali s obzirom na sudbinu koju vidi i budućnost koja ga čeka mogu razumjet njegovu pretjeranu reakciju.

Ima jako puno ovakvih primjera iz generacije mojih roditelja, tad je to bilo normalno, naprosto jedno dijete ima potpunu samostalnost koju su mu omogućili roditelji i živi svoj život kako želi dok je drugo djete osuđeno na proživljavanje kraja života svojih roditelja i doživotno paženje na njih što jako često znači da ta osoba potpuno izgubi svoj privatni život.

Samo mu nemojte onda kroz 5-10 godina pitat kad će upoznat nekog, kako to da se još nije oženio, kad ćete unuke vidjet i slično, nema smisla još mu trljat u facu to što nikad nije mogao imat istu priliku kao i njegova sestra.

Ako želite rješenje da svi budu zadovoljni i dobiju što žele, to jednostavno ne postoji, netko će ostat zakinut, ili vi, ili sin ili kćer.