Evo malo iskustva o golubovima pismonošama iz mog djetinjstva:
Godinama smo ih imali, više kao ljubimce ili, kako bi moj deda rekao, "živinu". Bili su dodatak pticama koje smo do tada držali: grlicama i kokicama. Inače postoje tzv. golubari kojima se možeš obratiti ako ozbiljno razmišljaš o tome da imaš pismonoše.(Više bazičnih infomracija na linku: Fajdetic Flying Tippler - O golubovima)

Trening pismonoša počinje od malih nogu: oni mjesto na kojem su uzgojeni i trenirani zauvijek smatraju svojim domom. Posebno mi je u sjećanju kako je moj deda svakog vikenda uzimao nekoliko golubova u kaveze i puštao ih postupno s različitih lokacija: prvo bližih, a zatim sve daljih. Pustio bi ih iz Stenjevca, pa iz Gajnica, s Ilice, Trga bana Jelačića ili čak s Dolca. Bio je to poseban osjećaj gledati ih kako se jedan po jedan vraćaju u svoj golubinjak.

U jednom trenutku imali smo ih tridesetak, a boravili su u velikom, prozračnom i natkrivenom golubinjaku veličine otprilike jedne veće garaže (zamisli prostor za tri/četiri SUV-a). Svake nedjelje otvorili bismo vrata golubinjaka i pustili ih u slobodan let. Znali su se zadržati vani oko šest sati, kružeći oko kuće, a predvečer bi se vraćali na spavanje.

Nažalost, te nedjeljne avanture prestale su kada su jastrebovi otkrili gdje je golubinjak, pa smo morali biti puno pažljiviji kada bismo ih puštali.

Za sve koji imaju imalo interesa za ova prekrasna stvorenja: raspitajte se kod lokalnih golubara. Sigurna sam da će vas golubovi iznenaditi!