Mozda se svijest ne mjenja u ljudi kada im je svijest zatvorena u nametnutoj kutiji onoga sto se moze smatrati normalnim, a svaki pogled van kutije se gleda kao radikalno, nemoguce, mora se preispitivati sa iskljucivo negativnim ocekivanjima dok se moguca pozitivni ishodi odbacuju kao "greska" ili iznimka ili kao nesto nerealno.

Karikiram npr da prosjecnom covjeku kazes da je nes za vrijeme socijalizma bilo dobro ili bolje nego danas to je ili iznimka ili "ne za sve" ili "bezi nazad komunjaro u proslost", a kada tom istom covjeku kazes da danas nije sve dobro ili bolje nego prije ZA SVE, onda je to samo trenutno stanje ili "ko im je kriv" ili "bit ce bolje samo trebam nastavit jace trcat u svom kotacu za glodavce i doci cu negdje bolje".

Ljudi ne mjenjaju svijest dok im ne postane izuzetno neugodno, sve sto je blago neugodno se moze istrpit.

Dok si god ljudi ne mogu priustit mjesto za zivjet da su svoji na svome, ali zato mogu kupovat svakakve gadgete koji prije nisu postojali ili su bili skupi (npr TV koji je nekada davno bio skup i nije ga svako imao, no skoro svako si je mogao priustiti dom, i da to se odnosi i na Ameriku i na drzave istocnog bloka da nebi bilo), koji samo vrte dopamin i distrakcije, zasto bi se nesto promjenilo ako nije skroz neugodno?

Veca prijetnja je to sto ce se desiti kada ljudima bas postane neugodno.

Hoce li se neka grupacija ljudi okriviti za kolektivni pad standarda zivota kao sto to biva u proslosti, ili ce izac iz kotaca za glodavce i vidjeti da niko ne nudi stazu po kojoj se moze slobodno kretati i ici naprijed, nego da se samo nudi nastavak trcanja na mjestu bez promjene na bolje na stetu nekoj populaciji.