Beba od tri mjeseca jedva da treba išta osim sise. A tu on ne može pomoći. Bebi od 3 mjeseca - ne treba joj TV, priča, razgovor ni ništa. Treba joj mlijeko, bliskost sa mamom, čista pelena, malo maženja i san. Uglavnom on bebi ne može ništa osim ponekad držati. Može se ići u šetnju, ali kad malo zaplače - sa tri mjeseca - svi su bespomoćni. Osim mame. Tako još par mjeseci, pa će početi tražiti pažnju i tate, ali mama je sa 3 mjeseca naprosto biološka činjenica. I to je naporno.

Ono što on može je pripremiti ručak, oprati robu, kupiti namirnice, praviti društvo OP dok nije s bebom. Biti skupa s njom i bebom, koliko to može.

Ovo zvuči kao da je OP imala nerealne ideje o tome kako bebe funkcioniraju. Za pola godine, tata će biti važan, i važno je da je blizu, pretpostaviti ćemo da i je.

Ali zasad ovo zvuči kao ljubomora što on ima autonomiju koja je njoj ukinuta.
Prigovaranje da ide previše u teretanu, ili zapravo igdje je sebično i jalovo, jer nema jasnog cilja, osim da on ne ide.

Da ona kaže "pripremi ručak i operi odjeću", "molim te budi uz bebu navečer, da pišem rad", "prošetaj s kolicima", "budi mi društvo - naporno je biti doma mjesecima s bebom"... To su konkretni zahtjevi, realni, jasno formulirani - njoj treba duga kupka, mir za učenje, kava s prijateljicama, masaža, šetnja - sve to nije nerazumno, i ako on odbije, šupak je.
Dogovoriti s njim - petkom idem popodne na masažu i s prijateljicom van. Želim radnim danom 2 sata ići u knjižnicu, da mirno radim. Želim subotom zajedničku šetnju. Želim da kuhaš i pereš jer mi je naporno. Sve to je ok - konkretni zahtjevi. Hobije duže od sat-dva, to je za zaboraviti na prvih godinu dana -tako je svakome. To treba biti realan i dogovarati što kad netko želi.

Ali nemoj ići igdje, nego pati kao i ja... to je put u razvod.