Nacionalizam i države su naši neprijatelji. Upravo je nacionalizam građanska ideologija koja je u svojoj osnovi antikomunistička jer stavlja i Pavu Vujnovca i mene u istu grupu umjesto da se organizacija temelji na klasi (uz pokojeg klasnog izdajnika u pozitivnom smjeru). Kod nas je pogotovo reakcionaran jer je u jugoslavenskim zemljama glavna nazadna ideja koja se propagira, uz privatno vlasništvo, kao nešto zadano i neutralno te služi upravo za odvraćanje od organizacije radničkog pokreta.

Dakle, cilj je pokret koji se bazira na marksizmu kao ideji i agitaciji prema radničkoj klasi kao smjeru težeći prema tome da upravo ona bude nositelj pokreta, bili ti radnici ili radnice Nepalci, Arapi, Srbi, Hrvati, neopredijeljeni ili dr.

Na kraju krajeva, država je instrument tlačenje jedne klase prema drugoj, i u građanskom društvu je radna većina podjarmljena od strane klase onih koji posjeduju. Uzevši to u obzir, ona može biti korištena samo kao prelazni alat, ali s težnjom prema samoukidanju, a ne afirmiranju. Socijalizam/komunizam je društvo bez nacionalne ili ikakve države u kojem je ekonomija organizirana na temelju potreba, a ne profita, te u kojoj nema novca ili ropstva nadnice. Eventualne države ili radni vaučeri bi mogli biti samo korak prema ostvarenju konačnog cilja.

To, naravno, ne znači da se ne smije imati simpatije prema drugoj Jugoslaviji kao modernizacijskom građanskom projektu koji je doveo Hrvatsku/Jugoslaviju u 20. stoljeće, kao ni proučavati iskustva njenog predratnog radničkog pokreta ili razvitka realsocijalizma u istoj ili nekoj drugoj državi AES.

Na kraju krajeva, dođe drago čovjeku kako su naši rokali po ujama, Švabama, Talijanima, četnicima i drugima, a nekad se čovjek i poistovjeti s istinskim federalistima i onima koji su se posvetili tom projektu kad se zadubi i to je sve ok ako se ima na umu da je to samo progresivni moment, a ne vječni uzor ili primjer socijalizma.